Uspon na Triglav 17. i 18. kolovoza 2016.

Visoko u Julijanskim Alpama, 8 članova PD Željezničar 18. kolovoza 2016. u ranim jutarnjim satima razvilo je hrvatsku zastavu na najvišem vrhu Slovenije – Triglavu ( 2864 m ). Organiziran za manju skupinu planinara, pod vodstvom iskusnog Tihomira Crnkovića Sistema, pohod je osmišljen kao dvodnevni izlet, naknadno se ispostavilo savršeno pogođenog tajminga. Naime, unatoč vrlo obeshrabrujućoj vremenskoj prognozi ( kiša, povremeno čak i nešto snijega ), vrijeme kao da se u posljednji trenutak predomislilo, počastivši nas izmjenom sunca i oblaka, ugodnom temperaturom i sveukupnim dojmom: da je bolje, ne bi valjalo. Pogođen je također i odabir dana u tjednu pa nas je zaobišla poznata ljetna triglavska gužva na stazi. Što reći o samom Triglavu i putu do vrha, a da već nije bezbroj puta opisano i pomalo izlizano u planinarskim putopisima? Možda nije sasvim korektno biti subjektivan, ali povesti ću se vlastitim dojmovima – pa ipak smo se svi tamo uputili radi osobnog zadovoljstva. Dakle, budući da se sam vrh nalazi u središnjem dijelu Triglavskog nacionalnog parka, krajolik je od samog početka uspona zadivljujući. Gusta stoljetna borova šuma izmjenjuje se sa bjelogoricom, savršeno prohodnom stazom početne visine cca 1600 m uspinjemo se relativno brzo do prvih proplanaka s kojih se pruža pogled na pitome doline, prizor je gotovo kao preslikan s idiličnih Milka reklama. Uspijevamo na stazi susresti divokozu i obitelj svizaca, apsolutno ih ne dira naše prisustvo. Nekoliko sati hoda dovodi nas najprije do Vodnikovog doma ( 1817 m ), gdje slijedi duža okrijepe.

Ono neobjašnjivo u čovjeku usmjerava pogled prema dalje, višlje – zaustavlja ga na bijelim triglavskim vrhovima djelomično prekrivenim oblacima. Moj se pogled pomalo zabrinuto zaustavlja na sjajnoj točki, dalekom objektu koji bi, uvjeravaju me oni koji su sigurni, trebao biti naše prenoćište – planinarski dom Planika ( 2401 m ). Djeluje gotovo nerealno da ćemo se još isti dan uspeti na tu visinu. Osim toga, tamni oblaci poviše našeg prenoćišta ne djeluju nimalo dobroćudno. Put nastavljamo u odličnom raspoloženju. Slijede prekrasne raznolikosti, umjerenim tempom po obroncima sve rjeđe šume, kamenitim stazama, uglavnom dobivamo na visini. U jednom trenutku, kada se šuma sasvim izgubi iza nas, na mjestu gdje nadmorska visina ne dozvoljava rast ničemu osim pokojoj upornoj niskoj biljčici, osvještavam visinu i širinu koja nas okružuje. Oblaci putuju brzo, stvarajući privid blage vrtoglavice. Uspinjemo se dalje zahtjevnom stazom oštro uzbrdo, počinju i prve kapi kiše, ispirući prašinu sa sipara po kojem se nešto sporije krećemo, već pomalo umorni. U daljini grmljavina, požuruje nas do odredišta, doma Planike. Prethodno spomenuta točka u daljini zapravo je respektabilan objekt ( odnosno dva ) sa svim potrebnim za ugodan boravak i noćenje, iako djeluje kao da je smješten iznad oblaka, nadvisujući mnoge okolne vrhove. Pogled spektakularan.

Tamo zasluženo odmaramo i opuštamo se, uz dogovor da se na sam vrh kreće u ranim jutarnjim satima.  Slijedeće jutro, čili, vedri i odmorni polazimo pokoriti posljednju etapu do samog vrha – nešto manje od pola kilometra visinske razlike polagano, ali uspješno svladavamo ponegdje i četveronoške po siparu i strmim stijenama, koristeći sigurnosnu opremu. Oblaci koji se kotrljaju u daljini diktiraju nam tempo, relativno brzo, obzirom na zahtjevnost staze, uspinjemo se na Mali Triglav. Uživamo u pogledu, oblaci se rastvaraju u podnožju, otkrivajući veličanstvene provalije. Ondje u stijeni, podno spomen ploče pogibije planinara od udara „Božje strijele“ ( apsolutno obeshrabrujuće ), ostavljamo ruksake, što se pokazalo odličnom odlukom. Naime, po uskom grebenu koji povezuje Mali i Veliki Triglav, potpuno rasterećeni, gotovo smo od skakutali prema posljednjoj stijeni pridržavajući se za sigurnosnu sajlu. Budući da nije bilo značajnijeg vjetra, uz opremu za samoosiguranje i mantru: „ne gledaj dolje nego samo pred sebe“, brzo smo stigli do našeg konačnog cilja – vrha Triglava.  Jedan po jedan, sa pobjedonosnim osmjesima na licima, dotičemo prepoznatljivi Aljažev stup, koji označava sam vrh. Slijedi obred krštenja planinara koji su prvi put ovdje – sigurnosnim užetom po određenom ( strateškom ) dijelu tijela. Vade se zastave, fotografiranje na sve strane. A pogled? Samo ću napisati: 2864 metra nadmorske visine.

Isti broj dojmova bi se mogao ispisati o moći i ljepoti koja nas okružuje sa svih strana. Veličanstveno u svakom slučaju, boje, oblici, širina i dubina prostora. Osjećaj da sam manja nego ikada, a svejedno sam uspjela pokoriti ovaj put i visinu, dotaknuti vrh. Vjerujem da je sličan osjećaj ispunjavao svakog tko je imao priliku osvojiti Triglav.  I dalje gonjeni nadolazećim oblacima, požurujemo se međusobno, vrijeme je za povratak, za avanturu silaska. Odlučeno je da se nećemo vraćati putem kojim smo došli, zašto ne posjetiti Kredaricu, još jedan od triglavskih planinarskih domova. Ponovno šetnja po rubu, greben iza nas, gužva je već osjetna pa se često mimoilazimo s drugim planinarima. Uzimamo ostavljenu opremu, teret ponovno pritišće ramena. Nekoliko minuta hoda i zatim slijedi ono što se zove spust na sve četiri. Da ima 6, bio bi na svih 6! Opasan, težak, izrazito strm, ovaj dio staze zahtjeva upotrebu samoosiguranja pomoću sajli i klinova. Spust je dug i iscrpljujući, ne samo fizički, nego i u smislu zadržavanja koncentracije i ne gledanja u dubinu.  Slučajno odgurnut kamen koji kreće svoj strmoglavi put u ponor nikako ne pratiti pogledom.  Ipak, pomalo, koncentrirano, uz međusobnu podršku, spuštamo se u podnožje doma Kredarice.  Lijepo je osjetiti horizontalu pod nogama, a još ljepše sjesti, pojesti i odmoriti se u vrlo dobro uređenom i opremljenom prostoru. Okrijepljeni, krećemo dalje, dug silazak od nekoliko sati je pred nama.

Tempo sada već diktira zamor nogu.  Neki u razgovoru, a neki u tišini uživaju u povratku. 

Posljepodnevni sati četvrtka vrijeme su kada silazimo do početne točke i krećemo put Gospića.

Tek tada, već u zaklonu automobila, nakon posjeta Bledskom jezeru, dostižu nas oni prijeteći oblaci, kišom i tučom, snagom koja bi nas gore u planini smočila i ispod gole kože. Usuđujemo se misliti da smo mi pobjegli nevremenu, no zapravo smo itekako svjesni da smo samo imali puno sreće. Triglav, posebno njegov visokogorski dio, drugačiji je od Velebita, ali usporedive ljepote. Uređenošću staza i domova, ogledni je primjerak odličnog funkcioniranja slovenskog sustava koji prati bogatu planinarsku tradiciju naših susjeda. Pohvalno i za svaku preporuku.