Školski dnevnik – vikend treći i posljednji

Realizacijom trećeg vikenda planinarske škole u organizaciji PD Željezničar Gospić, završio je ciklus školovanja polaznika koji su, savladavanjem teorijskih i praktičnih zadataka, stekli opća znanja i vještine iz područja planinarstva. Prethodna rečenica govori sve – kratko, jasno i pomalo suhoparno i upravo je suprotna svemu onome čime bi se mogao opisati protekli vikend.

Mjesto radnje – standardno – Vila Velebita na Baškim Oštarijama. Vremenska prognoza: subota loša, nedjelja još gora. Sudionici: 12 na sve spremnih polaznika, plus nezaobilazna podrška još spremnijih iskusnih članova Željezničara.

Kombinacija hladnoće i kiše, a s druge strane udobnosti planinarske kuće, zadržala nas je ovaj vikend većinu vremena u zatvorenom, na toplom i suhom. No to ne znači da smo gubili vrijeme, naprotiv – sve planirane teme odrađene su kroz predavanja, djelomično uz prikaz u praksi. Subotnje jutro započelo je upoznavanjem sa osnovama spašavanja, te radom i ustrojem HGSS-a, a prijepodne smo osvježili znanje iz područja prve pomoći ( predavač Josip Brozičević ).

Budući da u slučaju nesreće brza i pravilna reakcija može biti od presudnog ( životnog ) značaja, ova izuzetno važna tema popraćena je praktičnom vježbom na unesrećenom, pri čemu smo ponovili dragocjena pravila i postupke pružanja prve pomoći.

 

Unatoč neumornoj kiši, a s namjerom da isprobamo i manje povoljne uvijete u planini, zaputili smo se na izlet prema Kizi ( vođa puta: Josip Brozičević ). Staza mokra, mjestimično klizava, vidici u magli, nespretno kretanje u kišnim kabanicama i utrka sa oblacima – izlet je bio relativno kratak, ali žešćeg tempa. Neobični stjenoviti oblici povremeno su izranjali iz magle, dajući jedino mašti na volju jer je vidljivost bila toliko loša da nije bilo realnog doživljaja visine niti širine prostora koji nas okružuje.

 Vjerujem da smo, onako šareni, vijugajući u liniji, okruglasti u kabanicama, šiljatih kapuljača, izgledali kao krupnije verzije hobita i patuljaka Prstenove družine. Zaista je bila zanimljiva naknadna usporedba trenutnih fotografija sa vidikovca u podnožju vrha samog grebena sa onima izrađenim po lijepom vremenu. Ljepota nazubljenih okomitih kukova jednostavno nam se sakrila u gustoj magli, sve je djelovalo kao potopljeno u moru magle. Sam vrh Kize ( 1274 m ) nažalost nismo mogli osvojiti ( sigurnosni rizici uspinjanja po klizavoj stijeni ), no to je samo razlog više za povratak. Iako izveden u kraćoj verziji od prvotno zamišljenog, izlet na Kizu donio je još jedno vrijedno iskustvo – poukom na terenu potvrđeno je ono što je više puta rečeno u teorijskom dijelu – u planinu ne planirati ići kada su prognoze vremena loše.

 

Kako to obično biva, posljedično – uzročna veza između hodanja po prirodi i otvaranja apetita još je jednom nedvojbeno dokazana. Isto tako, na sveopće oduševljenje prisutnih, još jednom su nedvojbeno dokazane kulinarske vještine naših Mile Bana i Zorana Starčevića. O ukusima se ne raspravlja, ali po mom skromnom mišljenju ( a i sudeći po oblizanim tanjurima ), Mile je nadmašio sam sebe subotnjim gulašem s njokama. Iako je bilo više detalja u konkurenciji, za lajtmotiv proteklog vikenda ipak bih odabrala hranu koja je bila jednom riječju vrhunska.  Nakon famoznog gulaša slijedilo je predavanje kojim nas je predavač, predsjednik speleološkog odsjek PD Željezničar, Mile Milković, upoznao s osnovama speleologije. Svojim je izlaganjem vrlo slikovito prenio na nas entuzijazam i oduševljenje boravkom u spilji/jami, na način da smo poželjeli doživjeti ono o čemu smo čuli. Posljednje subotnje predavanje odnosilo se na zaštitu prirode – laganu, ali važnu temu koja je ustvari dio opće kulture i kućnog odgoja pojedinca.

Jedan od detalja vikenda je svakako i kvalitetan finalni tulum do sitnih noćnih sati, no, kako je općepoznato da su planinarske fešte redovito nezaboravne, nećemo se previše hvaliti proživljenim.  Tko preživi, pričat će, preživjeli su svi.

Nedjeljno jutro izvuklo je sve ( ranjene ) junake-planinare na posljednja predavanje; orijentaciju i osnove kartografije ( predavač Tomislav Rukavina ). Uslijedio je završni ispit kojim je obuhvaćeno sve o čemu smo slušali tijekom tri vikenda planinarske škole.

100%-tnim postotkom prolaznosti škola je zaključena, PD Željezničar bogatiji za 12 novih od školovanih članova. Sad već bivši školarci izrazili su isključivo pohvale organizatorima i svima koji su sudjelovali u održavanju opće planinarske škole.

 

Dragi naši predavači, mentori, logističari na svim područjima,

neupitna vrijednost koju ćemo ponijeti sa sobom iz ove škole je svakako znanje, korisne informacije, upozorenja, praktične fore i trikovi. Hvala što ste nesebično podijelili s nama svoje bogato iskustvo, ali i onako ljudski – svoje iskrene doživljaje raznih situacija.

Važno je reći da ste to učinili profesionalno, ali spontano i prijateljski i na način koji će nama bivšim školarcima ovu epizodu obrazovanja ostaviti u najpozitivnijoj uspomeni, baš kako to škola treba i biti. Pamtiti ćemo ne samo činjenice koje trebamo za planinu i zbog kojih smo objektivno odlučili pohađati školu, nego i ono jednako ( ili više ) vrijedno – zajedničke trenutke. Kada netko ubuduće spomene planinarsku školu, vidjet ću staze, smijeh, velebitske vrhove, osjećaj kad odbaciš ruksak i vreću za spavanje na pod sobe planinarske kuće, kuhanje kave u loncu, ležerna predavanja uz razgovor, dogovore pred pokret, zdravi umor nedjeljom poslijepodne, draga lica prije svega.

Manje ili više namjerno pogurali ste nas u ( izgleda ) nepovrat gladi za planinom, za iskrenim življenjem planinarstva – ne samo na stazama, vrhovima i u planinarskim objektima, nego i inače u životu. Na to možete biti ponosni. Mi ćemo se potruditi da opravdamo vaše zalaganje.

 

Na kraju, zaista je točna uzrečica: sve što je lijepo, kratko traje.