Planinarstvo = Zdravlje

Upravo je prošlo godinu dana od kada sam imao jedan operativni zahvat nakon kojeg sam pomislio da više nikad neću uživati u bogatstvu prirode, posebno Bogom danoj raskoši planina. Prisjećajući se  svog trenutačng pesimizma sa zadovoljstvom mogu izreći da su ti osjećaji za mene prošlost. Nakon samo dva mjeseca od operacije  vratio sam vjeru u sebe i svoje mogućnosti i počeo s laganim planinarskim turama, da bi se sredinom rujna ove godine u potpunosti vratio šumama, cvijeću, stijenama, planinarskim obilaznicama,  druženjima s planinarima…

   

 

  

 

Da sam se u potpunosti vratio u planinarstvo najbolje svjedoče aktivnosti posljednjih mjesec dana, bolje rečeno od  24. rujna ove godine od uspona na Metlaču prigodom Četiri godišnja doba. Tjedan dana kasnije vodio sam slijepog planinara Željka Brdala i njegovog pratitelja  dva dana na četiri velebitska vrha – Metla (1288 m), Ljubičko brdo (1320), Kizu (1274) i Budakovo brdo (1317). 7. listopada otišao sam s petero članova PD „Željezničar“  na Drgomalj u Gorskom Kotaru, da bi  sljedećeg dana sudjelovalo na Obilaznici PD Duge iz Rijeke od Gerova do Risnjaka (1529 m). 11. i 12. listopada bili su mi najnaporniji u ovoj godini. Otišao sam s prijateljem   Ivicom i njegovom suprugom Blaženkom iz Jastrebarskog  najprije na vrh Sveti rok na Matokitu iznad Vrgorca ( 6 sati hoda), da bi drugog dana pohodili zahtijevan vrh na Biokovu Kimet visok 1536 metara.

 

Po povratku s Biokova dan odmora i odllazak na društveni izlet na Hrastovičku goru. Po povratku se pnovo sastajem s planinarskim prijateljima iz Jastrebarskog i idemo na Filipov kuk na Baškim Oštarijama i preko Sladovačkog brda do Sladovačke jame. Samo šest dana kasnije s dvije planinarke iz društva odlazim u Gorski kotar gdje smo u posljednji trenutak „pobjegli“ pred kišom s vrha Burnog Bitoraja (1386 m).

Najpozitivnije što mi se nakon ovih izleta dogodilo je da više nemam većih bolova u koljenu s kojim sam imo godinama problema, da mi se tlak normalizirao bez tableta, da sam susreo puno planinarskih prijatelja i družio se s njima ko u dobra stara vremena. Da me netko krivo ne shvati ne vremena od prije 30 ili 40 godina, već  unazad  pet  ili koju godinu više kada sam živio pravim planinarskim životom. Planinarstvom se jednostavno treba baviti. Što se događa u planinaru kada ide na neku planinarsku turu? Prije svega znojenjem izbacuje toksine uključujući i višak soli iz organizma; psihički uživa u ljepotama prirode, zaboravlja svakodnevne probleme, dobiva fizičku snagu i kondiciju; upoznava mnoge pozitivne ljude istomišljenike kojima je zdravlje vrijednije nego bilo koja materijalna korist, upoznava krajeve svoje Domovine, ljude i njihove običaje, različite mentalitete i usvaja sve ono što je pozitivno kod drugih da bi primjenili i u svom životu; jača voljne osobine i niz drugih osobina kao što su domoljublje, solidarnost, požrtvovnost, hrabrost,  poštovanje drugih, nesebičnost, iskrenost, poštenje…  Zato poručujem svima koji su shvatili poruke ovog napisa, neplaninarima i planinarima, pa čak i onima koji jednom u godinu dana odu na planinu i misle da su planinari, da svaki onaj koji padne u životnu krizu umnu ili fizičku, prvenstveno vjeruju u sebe, dragog Boga kao i u snagu prirode koju nam je Bog darovao.

Negativne „vibre“  osjećao sam kada sam ugledao porušena stabla na planinarskoj stazi kojom je napravljena vlaka i morao se  provlačiti ispod grana i stabala sa slijepim planinarom i njegovim pratiteljem. Naišli smo na šumsku cestu koja je vjerovatno probijena bez razloga puna kaljuže i lokava koje smo morali zaobilaziti par stotina metara. Još više me srce zabolilo kada sam upoređivao stanje u šumama Gorskog kotara i nekih dijelova u šumama Velebita, a isto tako rad i aktivnosti u Parku prirode Biokovo i ovog našeg PP Velebit. Međutim, nadam se da će se i to jednog dana popraviti, jer stoji činjenica da se u Ličko-senjskoj županiji vrijeme usporilo unatoč bjesomučnim i brojnim predizbornim obećanjima.

 

Tomislav Čanić