Zimska šetnja do Vaganskog vrha

                Tri planinara Planinarskog društva “Željezničar” Gospić Igor, Dejan i Tomislav iskoristili su izuzetno povoljno vrijeme za zimski pohod na najviši vrh Velebita Vaganski vrh. Prijašnjih godina u siječnju rijetko bi se tko usudio bilo s ličke ili pak s primorske strane kročiti po visokom snijegu ili zamrznutim površinama na vrh koji se u davnim vremenima nije ni vodio kao najviši vrh naše velebne planine. Naime, držalo se da je najviši vrh Velebita Sveto brdo koji je visok 1751 m iznad nadmorske razine. Kako piše naš velebitski pisac pok. Dr. Ante Rukavina, svojim imenom, visinom, izgledom i istaknutim položajem na kraju niza najviših velebitskih vrhova, čestim olujama i grmljavinama pri sukobu južnih i hladnih vjetrova i oblaka, vrh je blještio vatrom noćima i na suncu, zadivljavao, prijetio i strašio stanovnike ispod velebitskih sela. Zato su ga gledali sa strahopoštovanjem i rijetko se tko penjao na njega.

                Da to nije najviši vrh dokazano je godine 1777. prilikom prvog topografskog snimanja ovih predjela. U prvim izdanjima karata iz godina 1883., 1902. i 1915. “sporna kota“ bio je vrh istočno od Babina jezera, koji je nosio oznaku visine 1760 m, pa se onda tvrdilo da je taj vis najviši u čitavom Velebitu, znači i od Vaganskog vrha i Svetog brda. Slijedila su mnogobrojna suprotna mišljenja u svrhu ustanovljenja pravog stanja. Sporne su bile visine i imena Vaganskog vrha (1758 m), Babina vrha (1741 m) i bezimene kote 1712 m. Visina Vaganskog vrha nije nikad bila sporna, ali mu je ime često mijenjano. Prvi put se spominje kota 1758 m kao Vaganski vrh u raspravi Petra Matkovića tiskanoj u „Radu“ Jugoslavenske akademije iz 1872. godine. Kasnije mu se mijenja ime u Babin vrh i najdrastičnije u „Planinarskom vodiču po Velebitu“ dr. Josipa Poljaka (1929.) u Golići, kako je autor čuo od velebitskih stočara. Međutim, nova specijalna vojna karta reambulirana 1930. donosi i danas važeće visine Vaganskog vrha (1758 m), Babina vrha (1741 m) i bezimene kote 1712 m koja je dobila ime vrh Petra Zoranića 1973. godine.

Na Vaganskom vrhu – novo obilježje vrha

                Dejan, Igor i autor ovog članka odlučili su se popeti na Vaganski vrh u nedjelju 19. siječnja. Sunčana subota, dolazak osobnim automobilom  do Starigrada i odlazak obilaznim putem  zbog izgradnje direktne pristupne ceste do ulaza u Nacionalni park Paklenica, gdje smo uredno platili ulaznice  i parkiralište za osobni auto. Na parkiralištu u kanjonu Velike Paklenice izvadili smo naprtnjače i opremu i krenuli nešto prije 12 sati laganim usponom po dobro uređenoj planinarsko-turističkoj stazi. Prije uspona pričam mlađim kolegama o tunelskom skloništu ili bolje reći bunkerima, koje je 1950. godine u najvećoj tajnosti iskopala jugoslavenska vojska radi sklanjanja ljudi u slučaju atomskog rata. Sklonište ima nekoliko ulaza od kojih se sada koristi samo jedan u turističke svrhe. Površina cijelog podzemnog kompleksa je 1730 m², a dužina 549 m. Prije 40 godina nekoliko mještana velebitskih sela pričali su nam da su tunele gradili uglavnom politički i vojni zatvorenici. Radili su u strogoj tajnosti i pod prisegom da o izgradnji i uvjetima pod kojim su radili neće govoriti po izlasku van. Mnogi se od njih nisu vratili jer nisu mogli izdržati dugogodišnji prisilni rad, pa su ubijeni, a mještani tvrde da su im tijela odvozili nekamo brodovima.

                Laganim usponom po brižno naslaganom i ubetoniranom kamenju počeli smo naš pohod uz šum vode riječice Paklenice, koja se mjestimično slijevala u obliku slapova. Sa strahopoštovanjem smo gledali alpinistička penjališta s lijeve strane za one koji se školski počinju baviti penjanjem i učenjem alpinističkih vještina, a s desne strane za prave penjače su brojni smjerovi prema 712 m visokom Anić kuku. Penjačka stijena od 300 m je najznamenitija u Hrvatskoj i najveća na Velebitu. Manja grupica mladih turista nas je na jednom mjestu pretekla, ali smo je sustigli kod prvih klupa u kanjonu. Nailazimo i na poučne table s opisom životinja na koje posjetitelji mogu naići, zatim ptica, raznih vrsta biljaka, kao i putokaze koji vode za planinarski uspon do Anić luke (45 min), Jurline (45 min), Planinarskog doma Paklenica 1,30 h. Iz Anić luke do vrha Anić kuka dođe se za 1,15 h. Uspon nije previše zahtjevan osim pred sam vrh petnaestak minuta po razbacanom kamenju po kojem je trebalo vještine za preskakivanje s kamena na kamen. Nagrada za napor slijedi na samom vrhu prilikom razgleda prekrasnih panorama, od ureza kanjona do velebitskih kamenitih visova.

                S lijeve strane staze odvaja se uspon prema Manitoj peći do koje se dođe za 40 min. To je lijepo uređena špilja koju u turističkoj sezoni ili po najavi van sezone vodi poseban vodič, isto kao i Tunelsko sklonište. Do planinarskog doma smo nastavili hodati i divili se prirodnim vrijednostima zatečenim u okomito urezanom kanjonu Velike Paklenice s južne padine Velebita. Naišli smo na dva stalna pitka izvora, a za vrijeme sezone na polovici kanjona otvorena je šumarska kuća koju nazivaju Dvor, a služi za okrijepu brojnim planinarima i turistima. U domu nas je dočekao jedan mlad i ljubazan domar i ponudio nam topli grah s kobasicama, ali smo radije pojeli nešto iz naših ruksaka da ih barem olakšamo za daljnji uspon. Međutim, zamolili smo ga da nam grah ostavi za drugi dan dok se vratimo s vrha. Prema daljinaru od doma do Vaganskog vrha treba nam 5 sati i to do Struga gdje smo planirali zanoćiti 3 sata i drugi dan do Vaganskog vrha 2 sata. Iznad Planinarskog doma Paklenica potomci nekadašnjih domorodaca Ramića i Parića uredili su također zanimljive smještajne objekte za planinare i turiste. Kada smo prolazili kraj objekta Marija Ramića susretljivo nas je primio i počastio rakijicom, a od njegovih gostiju dvojica planinara su se upravo spustila najstrmijom, tako zvanom Lipom stazom od Vaganskog vrha i savjetovali nam da se njom ne spuštamo drugog dana jer je jako strma i na mjestima dosta zaleđena.

                Susret s Brdalovim kumom

                Daljnji uspon bio je tipično srednje penjački težak, a kada smo došli do prijevoja ispod Buljme dočekao nas je jak sjeverac koji nam je prodirao do kostiju. Od prijevoja smo uspjeli do skloništa Struge doći za nešto manje od pola sata i iznenadili se brojnim planinarima koji su došli ranije. Ugodna atmosfera planinara koji su već pekli kobasice, a toplina u objektu za čas nas je povratila od hladnoće. Zanimljiv susret doživio sam s kumom poznatog slijepog planinara Željka Brdala Draženom Grizeljom iz Zagreba koji me je prepoznao iz njegova pričanja o meni. Naime, ja sam jedan od planinara koji ga je vodio na pet velebitskih vrhova Hrvatske planinarske oblaznice. Za sada je u svoj dnevnik od 150 vrhova ovjerio već 130 KT,  što je nevjerovatan uspjeh za čovjeka koji je potpuno slijep. Zajednički smo večerali i prepričavali naše planinarske dogodovštine, a spavanje u vreći na tvrdoj  hrastovoj daski bez madraca i podmetača ne bih preporučio nikome.

Na Strugama

                Za buđenje se nisam trebao bojati jer sam se zajedno s vrećom okrenuo bezbroj puta tijekom noći, tako da sam jedva dočekao da svane novi dan. Kao po nekom dogovoru svi smo se dizali po grupama gotovo u isto vrijeme, doručkovali i uputili se prema našim odredištima. Jedna grupa krenula je prema Velikom Rujnu, dvije grupe prema Paklenici,  dok smo nas trojica i još četiri planinara pošli prema Vaganskom vrhu. Ova četvorica su pošli tridesetak minuta prije nas jer su dalje produžili prema Svetom brdu, pa je njihova tura bila duža od naše oko dva sata. Mi smo trebali do Vaganskog vrha, povratak do Struga i spuštanje u Paklenicu preko Buljme oko 8  sati. Kada smo krenuli od Struga za 15 minuta smo bili već kod poznatog uzidanog izvora Marasovac za koji su me vezale brojne uspomene s ranijih planinarenja. U vrijeme kada je na tom području bilo i po stotinjak grla krupne stoke i nekoliko stotina ovaca, ovaj izvor je pastirima i stoci život značio. Oko pola sata od izvora tu je nekad bila planinarska kuća Štirovac, koju su sagradili planinari iz Medka. Ona nam je bila jedino utočište za vrijeme planinarenja po ovom dijelu Velebita. Taj dom je uništen u Domovinskom ratu.                 

                Jahanje preko Vaganskog vrha

                Prisjetio sam se jednog događaja prije četrdeset i pet godina kada sam s još trojicom planinara u smiraj dana naišao na jednog petnaestogodišnjeg dječaka, koji je dva dana lutao u području između Visočice i Badnja. Dječak je bio dezorijentiran, iscrpljen, izgladnio, izbezumljen i nemoćan da krene dalje. Najprije smo ga ohrabrili, dali mu vode i hrane i rekli da se malo odmori dok se mi vratimo s vrha Badnja gdje smo išli udariti žig VPP-a. Informirali smo ga da je u blizini Planinarski dom pod Štirovcem gdje će moći prenoćiti, okrijepiti se i odmoriti, a ujutro s nama krenuti sve do ispod Svetog brda, odakle će moći dalje krenuti sam. Zvao se Marko Stjepanović, rodom iz sela Medvjeđa nedaleko Obrovca odakle je s ocem došao na stočni sajam u Gospić prodati konja i ždrijebe. Trgovina nije uspjela pa ga je otac uputio da istim putem od Divosela, Visočice i dalje planinarskom stazom preko Rudina, Oglavinovca, Javornika, ispod Badnja, Marasovca, Vaganskog vrha i  Svetog brda odvede konja i ždrijebe do njihovog sela. Dok je Darko Vukelić ostao s malim, mi smo otišli na vrh i vratili se do njih i svi zajedno po mraku došli u planinarski dom. U domu je bilo još nekoliko planinara, a mi smo se ponovo okrijepili i zanoćili. Noću je naišlo nevrijeme s grmljavinom, pa se mali zabrinuo kako će njegov konj i ždrijebe koje je ostavio vezane na Štirovačkoj kosi preživjeti. U rano jutro krenuli smo dalje, a mali je plakao od sreće kada je vidio svoje životinje žive i zdrave. Budući sam na peti imao trn (okoštenje), a noga mi je jako otekla, pala mi je ideja da malog zamolim da prejašim na konju sve do našeg rastanka ispod Svetog brda, na što je mali pristao. Na kraju sve je dobro završilo, a za tjedan dana sam dobio na kućnu adresu pismo kojim mi se zahvaljuje i poziva me da sa svojim društvom dođem do njegovih roditelja koji će nas počastiti s pečenim janjetom. To pismo imam u arhivi, pa ukoliko se jednog dana odlučim pisati knjigu o mojim planinarskim doživljajma, objaviti ću ga u cijelosti zajedno s fotografijom na kojoj jašim prema Vaganskom vrhu.

1975. jahanje na konju iznad Marasovca – u pozadini Badanj

Na putu prema Vaganskom vrhu 1975. godine

                Kada smo Dejan, Igor i ja došli na proplanak iznad Marasovca bacili smo pogled unazad gdje smo ugledali suncem obasjani kameniti Badanj visok 1638 m koji se impozantno nadvija prema Medku. Na Badnju sam u zimskom periodu posljednji put bio prije 42 godine. Taj put imali smo problem s jednom djevojkom koja nam je prilikom uspona prema Badnju propala kroz snijeg u pukotinu između dva velika kamena, ali je sve ipak dobro završilo.

Sa ovog mjesta prije 45 godina Čanić na konju

                Iako smo dobili upozorenja da je staza prema Vaganskom dosta zaleđena nije nam se činila opasna, uglavnom što smo pažljivo hodali skrećući na dio na kojem je bilo snijega oko 20 cm. Idemo strmo uzbrdo kroz kamenjar, potom prolazimo malo odužu ravnu stazu uz travnate padine, a u posljednjem dijelu nekoliko stotina metara staza vodi kroz gustim injem obavijenu klekovinu i konačno dolazimo na vrh. Netko je postavio metar niže od nekadašnjeg obilježja vrha križ i ubetonirao žig u živi kamen. Nakon uživanja na zubatom suncu u pogledima prema moru i velebitskim visovima, fotografiranja i utiskivanja žiga u planinarske dnevnike, krenuli smo istim putem natrag. Prolazeći kraj odvojka staze koja vodi između Babina vrha i vrha Petra Zoranića uočili smo Babino jezero koje je bilo zaleđeno, slično kao u svibnju 1973. godine kada sam išao preko  zaleđenog jezera na manifestaciju imenovanja vrha Petra Zoranića. Na tom dijelu dolazi i Bukova staza iz pravca Paklenice.

Žig između novog obilježja i pravog vrha

Vaganski vrh – pravi vrh

                Kod izvora Marasovac naišla su dvojica splitskih planinara koji su došli iz pravca Velikog Rujna. Oni su se raspitivali o terenu i vremenu hodanja do Vaganskog vrha. U skloništu Struge smo nešto prizalogajili da dobijemo snage za spuštanje. Od Struga do Planinarskog doma Paklenica smo došli za nepuna tri sata, gdje nam je savjesni domar stvarno sačuvao tri porcije graha i kobasica. Noćenje u domu bilo je neusporedivo bolje nego na Strugama jer smo imali madrace i dobili smo po dvije deke. Bilo je dosta hladno jer se nije ložilo, ali smo srećom imali dobre vreće za spavanje, tako da smo se ipak naspavali.

                Mladi domar je otišao u ranim jutarnjim satima u Starigrad po opskrbu, ostavio nam dom na povjerenje, tako da smo nakon ustajanja i umivanja skuvali kavu, osvježili se i krenuli niz prekrasno utkani kanjon Velike Paklenice do automobila. Negdje na pola puta do parkirališta smo susreli domara, zahvalili mu se na susretljivosti i pozdravili ga. U Starigradu smo kupili bureke, sendviče, sokove i otišli u vikendicu Igorovih roditelja u Seline, gdje smo se nahranili i odvezli na drugu zanimljivu lokaciju kod Golubića – Manastir Krupu. Tu smo napravili pješačku turu do Kudinog mosta koji ima legendarnu priču još iz vremena Turaka. Most preko rijeke Krupe sagrađen je bez vezivnih sredstava, samo od suhozida i to prije više od 500 godina. Pristupne poučne staze do mosta se uređuju u organizaciji Parka prirode Velebit i Nacionalnog parka Krka, što će uveliko obogatiti turističku ponudu parka. Naime, ako je igdje netaknuta priroda to je u kanjonu rijeke Krupe koja kroz strmi kanjon preko brojnih slikovitih slapova bistre zelenkaste vode utječe u rijeku Zrmanju. U blizini vrela i sela Krupe nalazi se nadaleko poznati manastir koji čuva brojne vrijedne relikvije.

Kudin most – panorama

Na Kudinom mostu

                Povratkom u Gospić završili smo s jednim prekrasnim izletom zahvaljujući vremenskim prilikama u siječnju kakvim ne pamtim u svom dugogodišnjem životu. Zato smo se dogovorili da naš sljedeći posjet ovom dijelu Velebita s primorske strane bude kroz kanjon Male Paklenice s usponom preko Ivinih vodica na Sveto brdo.

Tomislav Čanić