Velika Gospa 15.08. je blagdan u našoj domovini kada naši ljudi vjernici u svim krajevima hodočaste do svetišta i mole i zahvaljuju našoj Majci ,našoj zaštitnici.Naše planinarsko društvo također već godinama hodočasti ili na Krasno ili na Veliko Rujno,a kada je Rujno u pitanju kao ove godine tad se zna da su naša Ivana i njen Ivan organizatori svega jer su već ispitali sve staze preko našeg Velebita do omiljenog svetišta svih planinara.Posebnu zahvalu upućujemo našoj biskupiji i našem biskupu Marku Medi za pomoć u organizaciji hodočašća jer su imali sluha za naša nastojanja da prenesemo na mlađe uzraste ovaj lijepi običaj hodočašćenja koji smo mi naslijedili od naših starih.Naša Ivana i ovaj put je plan hodočašća razradila do najsitnijih detalja, naše je bilo samo da je slušamo pa smo tako već u 4:20 bili kod kapelice spremni za pokret.Ivan nas je prevezao do Krivog gaja, a sljedećih 24 km preko Velebita bilo je na našim nogama koje toga još nisu bile svijesne pa su veselo krenule na brdo, a glava razmišlja hoće li biti dosta 4- 5 l vode za cijeli dan.Ruksaci su poprilično teški, ali drugačihe ne ide, u planini nema da ćeš skočiti do trgovine, kuće po ono što ti fali.Što je na leđima sa tim raspolaže, ali vremenski uslovi se mogu promjeniti deset puta, ne znaš dali će se desiti nešto nepredviđeno pa ćeš morati noćiti na planini, treba ti i toplo i kratko, treba ti suho za presvući, a nešto moraš i jesti, zbog svega toga natovariš se dobro pa neka je tesko, ali znaš ako zatreba da si spreman na sve.Kroz Krivi gaj do naše kuće na Visočici prolazimo lako jer uvijek se tu nosio i dodatni teret kada bi se išlo raditi na kući pa sada sam ruksak kao da ga nema.Kod kuće nas miluju već prve zrake sunca i zaista koliko god puta popeli do nje, uvijek srce zaigra kada nas dočeka ono što smo svojim rukama stvorili i sada je gledamo pa mislimo dobro se još drzi, ali trebat će joj naša pomoć, trebat će joj drva nanijeti za zimu, trebat će je pregletati dobro da joj duga zima i snijegovi ne mogu ništa i da još dugo bude topli dom za sve planinare kojima zatreba.Pozdravljamo kuću i nastavljamo prema Rudinama ispod male Visočice(Selina 1493m).Mali ravno,malo gore dolje pa kroz šumu i eto nas za 2 sata hodanja na rubu prvog planinskog travnjaka Rudine.Dolazimo do novog skloništa Marko Novković nazvano po natporučniku pilotu hrvatskog ratnog zrakoplovstva , članu akro grupe Krila Oluje, stravstvenom planinaru koji je tragično preminuo pri padu školskog zrakoplova 2020.
Sklonište je jednom riječju prelijepo, u svakom dijelu vidi se ljubav posebna pažnja i trud vrijednih ljudi, stvorili su još jedno utočište za sve nas zaljubljenike u Velebit, od srca im hvala.Upisujemo se u knjigu, marenda i nastavak puta.Krećemo do drugog od četiri travnjaka imenom Jančarica, to je ličko ime za pašnjak, dalmatinci su taj prostor nazivali snježnica ili snižnica, prema mjestu gdje se snijeg sve ljeto dugo zadržavao, prema starim putopisima pastiri su topili snijeg u drvenim koritima kako bi napajali stoku.Penjemo se kroz šumu na prijevoj Vratice između Počiteljskog vrha 1546 m s lijeva i Ćelavca 1601 m s desna, te se spuštamo kroz šumu do drugog velikog pašnjaka Jančarica to je izdužena travnata uvala gdje su se nekad odvajali janjci od ovaca .Put nas dalje vodi desnom stranom travnate doline i uspinje se do šume odakle se pruža lijep pogled unatrag na cijelu dolinu s Počiteljskim vrhom u pozadini.Kratko se penjući kroz šumu i preko manje uzvisine izlazimo na rub trećeg pašnjaka Oglavinovac, to je velika, velika travnata kotlina, vidimo i ostatke stanova sa lijeve strane.Legenda kaže da “od prije se divanilo kako su čobani čuvali blago na Oglavnovcu.Od jednom su opazili da su volovi rozin iskopal iz trave glavu(lubanju).Uzeli su je u ruke i upitali čija je ovo glava, Bog je pimilovao.To čekan već sto godina-glava će na to začuđenim čobanin.O glavo Oglanovca počivaj u miru, rekoše čobani.Od tad se Oglanovac tako zove”.
Nekad se na dnu Oglavinovca nalazila velika lokva Smiljanića točilo i tu se napajalo blago od Bukovčana i prema još jednoj legendi “kada je voda presušila i ostala gola zemlja, došla su dva vola i legla na tu zemlju.Odjednom su propali u zemlju i nestali, a zemlja se jope zasula ozgo.Biće daj doli jama bezdanka “.
Prema zapisima Marka Markovića na Oglavinovcu su mogli držati stoku samo Dalmatinci iz Bukovice i Ravnih Kotara, dok su se Ličani mogli koristiti s četri manja pašnjaka u šumama Crne gore s druge strane Golovrha : Velika i mala poljana,Lazaruša i Šimurina luka. Na Šimurinoj luci nalazila su se dva vrela žive vode , koja su zajednički služila i Ličanima i Dalmatincima.
Zanimljivost je i da se preko prijevoja na ovom području u davna vremena između prvog i drugog svjetskog rata pa i prije krijumčarilo špirit i šećer (cukar) pa se tu nalazi i Cukrešin klanac jer su tu tadašnji financi(carinici) sačekivali putnike i oduzimali im cukar i sve ostalo čim se švercalo u to vrijeme , poznati krijučarski put je bio i iz Divosela preko Jandrine poljane . Od vrhova tu imamo Smiljanića vrh 1555 m , a na njega se nastavlja kamenito travnat greben Golovrhe 1584 m čija se gola padina uzdiže iznad Oglavinovca . Put u smjeru Ribničkih vrata sa zapadne strane obilazi Brdašce 1399 m i mimo travnatog Ivankovca izlazi na Ribnička vrata.
Na južnoj strani Oglavinovca ima još nekoliko ostataka stanova ispod travnatog dolca Mali Javornik, a tu se VPP nastavlja u smjeru još većeg i prostranijeg dalmatinskog pašnjaka , travnate visoravni Badanjski doci ili Javornik .
Mirko Marković u svom radu navodi ” Na Javorniku su imali pravo napasati stoku i Ličani iz Šimurinove luke dok dalmatinski stočari s Javornika nisu smjeli silaziti na vodu u Šimurinovoj luci. Oni su stoku napajali na Ruji , velikoj lokvi na jugoistočnoj strani pašnjaka . Kako ta voda nije bila dobra za ljude , čobani su se penjali visoko pod Badanj , gdje se nalazio dobar izvor žive vode. Na Javorniku se nalazilo više stanova poznatih pod imenom Badanj stanovi . Po Gospićkom ugovoru dalmatinski pastiri mogli su boraviti na planini samo 4 mjeseca od lipnja do rujna i nisu smjeli podizati stanove . Zato su njihove nastambe bile jako skromne od granja i kamenja. Na internetu se može pronaći dokumentarac Kruševo 1972 -pripreme i gonjenje ovaca na Velebit, koji govori o teškom , surovom , ali i lijepom načinu života.
Malo sam odlutao u povijest nošen zapisima starih putopisaca i naletivši na članke na stranici Kramaruša , kao i vođen putevima našeg pok. Ante Rukavine ali evo vraćam se našem izletu.
Prelazeći preko zaista velikog Javornika osjetili smo vrućinu ljetnog podneva i jedva smo čekali dočepati se šume na drugoj strani , lagani vjetrić je malo ublažavao i činio ovaj izazov podnošljivim .
Cijelim putem moglo se primjetiti kada bi netko zaostao ili se malo odvojio naprijed kako bi sredio misli i posvetio se molitvi na ovom našem hodočašću , svatko sa svojim mislima, željama zahvalama , ali ujedinjeni u tomu da možemo sve dok nas čuva naša Majka i dragi Bog.
Nakon što smo prošli Oglavinovac ponegdje gubeći markacije nalazeći samo složeno kamenje po stazi , a negdje ni to , dohvatili smo se hlada i šume na drugoj strani i zaključili da se voda već dobro popila i da će trebat dalje malo pripaziti.
Opet kroz šumu pa malo po goleti ,kamenju, gledajući vrhove i pokušavajući prepoznati koji je koji jer drugačije to izgleda sa dalmatinske strane nego gledajući od nas.
Prulazimo skloništu Struge i čujemi najprije žamor i smijeh djece , a onda i vidimo našu ekipu , naše Male medvjediće sa Ivanom i Baćom koji su isto pregazili Velebit od Vedrina , raskomotili se i marendaju čekajući nas da zajedno nastavimo put.
Naši mali heroji čak izgledaju odmorniji od nas , a ja sam presretan i prezadovoljan jer ako Bog da , vidim u njima ljude, vodiče koji ove staze , ovo hodočašće neće prepustiti zaboravu , vidim da će i oni kao njihovi roditelji danas, voditi neke nove planinare i upoznavati ih sa našom planinom i tradicijom i pričati im priče koje će se prenositi i kada nas već odavno ne bude.
Malo se jelo, malo se pilo , malo se žalilo za vremenima kada je sklonište Struge živilo boljim životom , sada na žalost pomalo propada.
Odmorilo se pa nastavljamo dalje valja nam prije noći na Rujno doći.
Prolazimo pored Buljme zadnje pouzdano mjesto sa signalom pa se svatko javlja kući da je živ i zdrav i nastavljamo dalje , kamen i nizbrdica a tabani gore , prsti nabijaju. kukovi se malo rasklimali , ali dva sata je do cilja i to daje snagu .
Rančevi su lakši bar za 4 kila koliko smo vode popili do sada i dobro da jesu sada na kraju.
Uz priču i šalu, malo pjesme , uspjeli smo , velika zaravan Veliko Rujno je tu ,naš šumarak nas je dočekao , a u njemu i naš logistički dio ekipe bez kojeg bi ovo naše putovanje bilo nezamislivo.
Dočekali su nas sa hladnim pićima i sretnim licima što smo sada svi zajedno pa smo kao djeca svi pričali u usti mah.
Napravili smo šatore , napuhali madrace i pripremili sve prije nego padne noć, a past ćemo i mi nakon ovih 24 km planine i 12 sati hodanja .
Dado nam je opet spremio večeru roštilj za prste polizati pa kad smo namirili sve tjelesne potrebe , prepustili smo se duhovnim, ljepota noći u prirodi, cvrčci,lagana priča sa prijateljima za stolom , djeca u svojim igrama i pričama , zvona sa crkve zovu na bdijenje , opušta se svaki dio u našem biću i jedino što opet mogu reći hvala ti Bože na svemu.
Kako su komen kapci postajali teški tako smo se povlačili u šator , ja sam svoj podijelio sa mojim školskim Zelom , ako smo i hrkali , a vjerujem da jesmo ništa nije smetalo zaspali smo čim smo dotakli madrac. Ujutro već oko pola sedam čuju se patenti otvaraju se kuće naših susjeda,traži se voda , pali se plin ,meće se kava , kakav dobar poziv na ustajanje . Jutarnja higijena jedan drugom iz boce malo vode za malo protrljati oči ,rastežemo se protežemo i skoro da ništa nit ne boli od jučer.
Popila se kava digla se i djeca , svak nešto iz ranca na stol, spremio se i doručak, nas dvadesetak iz iste zdijele malo kobasice, malo slanine , paradajza, paprike ej ljudi što je sve slatko u dobrom društvu.
Spremili smo se dotjerali pa polako najprije na ispovijed pa na misu.
Kod crkve je nekoliko stotina hodočasnika iz cijele Hrvatske , starosjedioci pa planinari poput nas , srećemo poznata lica od prošlih godina , upoznajemo nove ljude ,svi smo tu da se pomolimo ,zahvalimo uspunimo zavjete i prije svega nađemo mir sa Bogom.
Misu je vodio porečko pulski biskup u miru Ivan Milovan koji je u propivijedi pozvao na povratak pravim vrijednostima, životu sa više ljudskosti , u vremenima kada maštamo o kartama za letjelice na mjesec , ali put do bolesnog susjeda, rođaka nam je predalek. Ukazao nam je da nam naša Majka treba biti putokaz i nit vodilja za ispravan život.
Sudjelivali smo u procesiji na livadi ispred crkve pjevajući pjesme Mariji, primili blagoslov i vratili se u naš kamp. Naši Mali medvjedići planinari su zajedno sa nama sudjelovali na misi moleći i pjevajući i znam da smo na pravom putu.
Po povratku u kamp zajedničkim snagama se pripremao ručak , a Dado je opet bio roštilj majstor , taj čovjek ima i volje i živaca svaka mu čast , nije lako nas dvadeset nahraniti dimeći se iznad roštilja , ali on to odradi kao da je dodati čašu vode.
Naš organizator Ivana mislila je na sve , svaki put me iznenadi koliko u detalje pazi da ništa ne fali od planiranja puta do svega u kampu , Ivana hvala ti od svih nas.
Kada smo se lipo najeli pospremili smo kamp ,pikupili svo smeće sa sobom ,popakirali se u kombije i aute pa po ustaljenom običaju na kupanje na more.
Rovanjska nas je dočekala pregrijane i more nas je rashladilo i relaksiralo pa smo bili kao novi .
Vratili smo se kućama prepuni utisaka sa naše planine i ispunjeni duhovnim mirom znajući da je vrijedilo svake kaplje znoja . Pozdravljamo i naše članove koji su hodočastili na Krasno i ako Bog da iduće godine smo opet na stazama našoj Gospi .
Lijep pozdrav svima do idućeg puta
