Okupljeni ranim subotnjim jutrom ( 30.travnja ), 10 članova PD “Željezničar” krenulo je put Nacionalnog parka Paklenica. Ovaj put cilj nije bilo planinarenje, nego sudjelovanje na utrci Paklenica Trail International 2016. Osim toga, tri naša člana iskoristila su subotu za penjačku avanturu i osvajanje jednog od brojnih smjerova ovog hrvatskog penjačkog Eldorada. Nas sedmero trkača rekreativaca okušalo je paklenički kamenjar, krš i šumske staze kroz dvije kategorije utrke – Pjeskaricu ( 17 km dužine, 400 m visinske razlike ), te Paklinu ( 24 km dužine, 1300 m visinske razlike ). Ove godine nismo imali predstavnika u trećoj i najtežoj (profi) kategoriji – Tri kanjona ( 42 km, 2400 m+ ), no želja i neke najave za slijedeću godinu postoje, ali o tom-po tom.
Posebna je energija ono što karakterizira utrke ovakve vrste. Sigurno je da tome uvelike pridonosi atraktivnost trkačkih ruta, što i ne čudi – staza prolazi samim srcem Nacionalnog parka koji uvijek iznova oduševljava svojom ljepotom, u kojem god smjeru pogled bio usmjeren, od vrhova stijena do kamenitih staza i svega između te dvije krajnje točke; priroda u punoj svojoj raskoši. Raspoloženje, druželjubivost i zdrav sportski duh natjecatelja ( nas oko 230 ukupno ) neupitno je pridonijelo super-pozitivnom ozračju ove utrke.
Vrijeme nas je također idealno poslužilo; sunčano i toplo na startu, a jednak takav doček na cilju.
Motivirana, ali neopterećena, s idejom – vodiljom “ bitno je sudjelovati “, ekipa PD “Željezničar” uspješno je ( i ponosno! ) pronijela Paklenicom ambleme našeg društvaZato nećemo skrivati vrlo dobre rezultate:
Pjeskarica ( 17km ) ukupni poredak od 95 natjecatelja – 9.mjesto ( Marko Pražić ), 14. mjesto ( Mario Šaban ), 17. mjesto ( Josip Brozičević ), 21. mjesto ( Renata Nemeček ), 55.mjesto ( Maja Radanović ). Paklina ( 24km ) ukupni poredak od 98 natjecatelja – 22. mjesto ( Igor Šikić ), 56. mjesto ( Dario Cindrić ).
Kao apsolutnom amateru u ovoj vrsti natjecanja i sporta, autoru(ici) ovog članka možda i nije najzahvalnije pisati o dojmovima sa same staze.
Kažu da trkači poslije velikih utrka imaju dovoljno motivacije i “šlifa” za napisati cijele putopise i psihoanalize po pojedinim rutama.Trošiti vrijeme pokušavajući opisati moćnu ljepotu Paklenice bilo bi uzalud i pomalo podcjenjivački od strane prosječnog spretnog autora poput mene.
Doći, vidjeti, oduševiti se – jedini je recept i način za doživjeti Paklenicu.
Oni spremniji, spretniji trkači vjerojatno će se sa smiješkom prisjetiti svojih počtaka, ali i u potpunosti razumjeti ako kratko opišem vlastiti psihofizički osvrt na 17km staze: od faze “ako mogu drugi, mogu i ja” ( a preskočeni treninzi? ), preko faze: “što je meni ovo trebalo?!” do situacije “mislim da vidim svece”… No, nakon trnovitog početka i dobrog dijela sredine, počinju nešto ugodniji razgovori sa samim sobom. Snaga se vraća, smiruje se tempo, disanje, misli. I nogu pred nogu – ukazuje se cilj. Vjerujem da je za svakoga od nas ( bez obzira na rang ) prolazak kroz cilj manja ili veća pobjeda nad samim sobom. Meni osobno dobiven omanji rat. Sasvim je jasno da bi svatko od nas, ovisno o utreniranosti, imao drugačiji osvrt na pretrčano, od proživljene drame do malo jačeg treninga. No, kako uzrečica kaže: svi smo mi tamo bili trkači, samo neki trče brže, neki sporije. Rečenica koja pogađa bit, ne samo doslovno, nego prije svega kroz međusobnu podršku sudionika ovog traila. Naime, koliko god bilo teško, nema jačeg vjetra u leđa nego kad te trkač, koji se već vraća prema cilju, presretne u tvojoj muci, pokaže palac gore, nasmije se i proleti uz: “bravo, hajde!”. Sitnica, ali neprocjenjivo vrijedna gesta.
Sabiranje dojmova, vrlo plastični opisi doživljenog, usporedbe i realne procjene vlastitih sposobnosti uz druženje potrajalo je do poslijepodnevnih sati u Kanjonu Velike Paklenice. Tamo se, paralelno s trailom, odvijao program XVII. Međunarodnog susreta penjača – Paklenica 2016., pa smo, dočekujući naše penjače, mogli uživati u vrhunskom penjanju.
Kako je na početku spomenuto, penjački trojac PD „Željezničar“ ( Boris Ratković, Krešimir Brkljačić i Tomislav Rukavina ) popratili su ekipu trkača i iskoristili super ozračje penjačkog vikenda te se uputili u stijenu kanjona. Odabran je smjer Sjeverno rebro, 170 m, ocjene ( 4a,4a,4a,4b,4b+ ) u Velikom Ćuku, zapanjujućem monolitu ispred Anića kuka. Prve tri dužine smjera su protekle u svladavanju i opremanju grebena ( rebra ), dok su zadnje dvije ponudile prekrasne ploče sa lijepim detaljima i božanskim pogledom sa police na izlazu iz smjera.