Školski dnevnik – vikend drugi ( 09. i 10. travanj 2016. )
Iako se vremenska prognoza nažalost pokazala pouzdanom (kiša, zahlađenje, magla), u rano subotnje jutro, a s voljom i na vrijeme, okupirali smo Vilu Velebitu te krenuli u avanturu drugog vikenda opće planinarske škole. Budući da su nas vodiči odlučili poštedjeti akcije na otvorenom po lošem vremenu, subota je sve do poslijepodnevnih sati iskorištena za teorijsko usvajanje znanja (boravak u planinama- predavač DUBRAVKA Rukavina, tehnička oprema za planinarenje – predavač: Tomislav Rukavina) ispresijecano u pauzama pozamašnim količinama jela i kave. Da ne bismo samo slušali, jeli i pili, jutarnja akcija podrazumijevala je postavljanje šatora (doduše, malo opuštenije u strogo kontroliranim uvjetima i udobnosti planinarske kuće). Pokazni dio teme korištenje tehničke opreme ( upoznavanje s opremom, kretanje u feratama ) odradili smo po principima “snađi se” i “s čim imaš, s tim klimaš” na stepeništu. Čovjek bi na prvu rekao da rukohvat i 15-ak stepenica teško mogu zamijeniti neku strmu liticu. Međutim, u trenutku kada se prvi put u životu moraš pouzdati u tehniku ( užad, čvorove, sponke ) i vjerovati da nećeš završiti skršen u dnu hodnika – stepenište više ne izgleda tako pitomo i bezopasno.
Iako su sva predavanja koncipirana tako da nas kroz priču, fotografije i praktična iskustva drže zainteresiranima, tema korištenje tehničke opreme zaslužuje poseban osvrt. Predavači (Tomislav Rukavina, Boris Ratković) najprije su nas upoznali sa dijelovima opreme. Nešto što laik vidi kao hrpu šarenih konopa, eventualno prepozna karabiner, a ostatak su spravice nepoznate namjene naziva i porijekla, u spretnim rukama znalaca pretvara se u smislenu priču.
Iako smo se, po riječima našeg predavača, od cijele te priče ovim predavanjem dotakli samo osnovnih slova, tema je izazvala velik interes i zadovoljstvo viđenim.
U poslijepodnevnim satima vrijeme se popravlja, što koristimo za kraću turu dijelom poučne staze Trezijana preko vrha Debela kosa pa na Kubus. Prethodno ohrabreni i poučeni iskustvom sa stepeništa, odlučili smo u stvarnim uvjetima na stijeni isprobati tehniku spuštanja pomoću užadi (tkz. Abseil) Vjerujem da u ime većine polaznika mogu reći da je prvi spust ono što se pamti, ne samo zbog prevladanog straha i adrenalinskog šuta, nego i nečega s čime se mnogi od nas nisu imali prilike do sada susresti, a to je situacija u kojoj se prepuštaš i bezgranično vjeruješ osobi koja te osigurava, dok opremu podrazumijevaš 100% pouzdanom. Svakako vrijedna lekcija i u širem smislu od planinarenja. Subotu privodimo kraju posljednjim predavanjem, tema priprema za odlazak u planinu (predavač Ivane Butorac Galac) te večernjim druženjem.
Koliko će bit dobra, nedjelja je najavila već od ranog jutra. Buđenje, proljepšanje vremena, dogovor i priprema za turu uz finu kavu i doručak. Oko 10 sati već gazimo Srednjim Velebitom Premužićevom stazom put Visibabe (1160 m), a krajnji nam je cilj Bačić kuk (1304 m). Budući da prolazimo u blizini staništa poznatog velebitskog endema – Velebitske degenije – ne propuštamo prigodu prvi je put (za većinu) vidjeti uživo. Malo smo uranili pa još nije u cvatu, ali eto razloga za vratiti se kroz nekoliko tjedana. Naš nedjeljni vodič (Milan Klobučar) koristi pauze za poduku o kretanju u planinama. A krećemo se živahnim tempom, planinarskim putem od Bačič kose prema podnožju Bačič kuka uglavnom kroz šumu. Staza nije zahtjevna, istinski uživamo svakim korakom.
Dolaskom u podnožje Bačić kuka, najvišeg u nizu Dabarskih kukova, postaje jasno da će se ne zahtjevna šetnja kroz par koraka pretvoriti u svladavanje uspona četveronoške. Ono o čemu smo slušali u teoriji i ono što je još jučer simulirao rukohvat stepeništa – sada je ferata na par desetaka metara visine. Jedan po jedan, pod budnim okom naših predavača/vodiča, uspješno svladavamo procjep pomoću sajle, glatke stijene rukama i nogama (a i metodom drži se zubima za zrak).
Neki od nas su upravo na Bačić kuku shvatili koliko široko mogu zakoračiti i koliko grčevito se znaju držati i za najmanje pukotine i klinove. Dolaskom na vrh, svaki je korak višestruko nagrađen. Pogled neopisiv… Uska stijena vrha naglašava bogatstvo na sve strane u podnožju, duša puna. Nakon što smo primirili dojmove, upili ljepote koliko se može ponijeti u sjećanju, vrijeme je za spust.
Mnogi šute, ali pogledi nedvojbeno govore: a kako sad?! Čini se strmije i višlje nego prije pola sata, a brdo definitivno nije moglo narasti. Trenuci u kojima opet dolazi do izražaja smirenost, kontrola i znanje naših vodiča, više vjeruješ njima nego sebi. Prije ili kasnije, spretnije ili manje spretno – svi smo se živi i zdravi spustili u podnožje.
Odmor i okrijepa, utisci u zbor pa laganim tempom nazad bez puno priče, svatko sa svojim mislima.
Ponovno izbijamo na Premužićevu stazu, vijugav kameni put idealan je za posložiti misli i dojmove, smiriti tempo. Uživajući u pogledu na more i otoke stižemo do polazne točke odakle se vraćamo prema Vili Velebiti.