Ove godine smo kao uvijek na prvu subotu u srpnju proslavili 53. rođendan našeg Društva.
Tradicija se nastavila te smo organizirali i pohod na našu Visočicu kao spomen na prvi organizirani uspon naših građana prije 128 godina (1898).
Niti jedan ovakav događaj ne desi se sam od sebe pa niti ovaj, naši najvrjedniji članovi danima su provodili pripremne radove, od uređenja staze, košnje oko kuće na Visočici, upućivanja poziva drugim društvima, primanja prijava za pohod, raspodjele dužnosti na sam Dan Društva, a sve da bismo dočekali naše drage goste onako kako su nas naučile generacije i generacije prije nas.
Sve potrebno za naš Dan već je u petak bilo na mjestu, a naše vrijedne planinarke su još komad noći odvojile da pripreme kolače, pri tom moram napomenuti da je bilo i onih koji samoj proslavi na žalost nisu mogli nazočiti, ali su priskočili pomoći u pripremi kao i u čišćenju dan poslije.
Zbog ovakvih ljudi koji su kičma Društva postojimo i opstajemo već 53 godine, neizmjerno hvala svima, oni su poticaj da se svi koji vodimo Društvo dajemo još više.
Subota u 7 ujutro već smo bili na početku Rizvanuše odlučivši tu sačekati goste kako ne bi bilo lutanja do samog polazišta na pohod.
Pripremljeni kolači i pića dobrodošlice izmamili su osmjeh pridošlim planinarima od kojih su neki putovali i pola noći da bi bili sa nama na naš dan.
Nakon zaslađivanja i uzimanja poticajne čašice zaputili smo se autima do iznad Alanka. Zbog vrlo visokih temperatura koje su bile proteklih dana, a najavljivane su i za naš dan dosta planinara je i odustalo od dolaska pa smo ove najhrabrije odlučili poštedjeti pješačenja jednim djelom puta.
Na prostranom okretištu iznad Alanka ostavljamo aute i krećemo odmah našom stazom strmo uz brdo, visoke bukve svojim krošnjama prave nam hlad, a lagani vjetrić razbija sparinu.
Kao i uvijek na pohodima potvrđuju se stara prijateljstva, a stječu i neka nova.
Na čelu kolone ekipu je vodio Zele, sredinom patrolirali Klobučar, Tiho, Štajdohar, Josip Kraljić i Mira Bogdanić, a ja i Dubravka bili smo metle te pazili i bodrili sve koji su i na trenutak pomislili kako neće uspjeti do kraja.
Na pola puta naša ekipa logistike dovezla je kanistere (koje nam je za tu priliku ustupio Crveni križ Gospić sa svježom vodom) , pa su predah i obnova zaliha dobro došli.
Druga pauza je bila kod naše kuće, tu je pala i marenda, a ekipa je donijela i aperitive da sve bude kako i treba.
Sa velikim zanimanjem se popratila i izgradnja novog Gojtanovog doma koji nakon zimske pauze dobiva svoj završni izgled, radnici ne staju sa radovima unatoč našim radoznalim propitkivanjima jer ovdje na planini se grabi svaki sat povoljnog vremena, pošto nema garancije da već za sat neće pljusnuti kiša.
Prema viđenom ovo će uistinu biti planinarski objekt najviše kvalitete, pazi se na svaki detalj, a kvalitetom izvedbe i materijala daje dojam da će opstati i u nasurovijim uvjetima ličkih zima kroz godine i godine za buduće generacije.
Od kuće do vrha više nema hlada, ali vjetar je dao sve od sebe da nam nije vruće.
Prateći naše prijatelje iz Beleca upoznao sam i dječaka Tina koji je na uspon došao sa roditeljima, a sada pri vrhu poklonio mi je radost prvog uspona na Visočicu promatranog dječjim očima, ako je putem i i pitao koliko još i bio kao umoran, sada pri vrhu ga je bilo posvuda oko nas, a oči najsretnije na svijetu gledale su na ljepote oko sebe, a meni je naravno po tko zna koji put pružena prilika dijeliti taj poseban osjećaj zadovoljstva i zaljubljivanja u našu Visočicu.
Na vrhu odmor, pokušaji da se slikom uhvati neuhvatljivo, morska strana, lička strana, vrhovi Velebita od krajnjeg juga pa do sjevera, ushit u oku promatrača,…ne, ne stane to u nijedan objektiv. Svjedočanstvo ljubavi koja se ne gasi između Visočice i planinara pružili su naš počasni predsjednik Tomica Čanić sa prijateljima iz Gromovače Nikicom Dasovićom i Gojkom Majetićem, uspinjući se na vrh pokazali su nam da su godine samo broj.
Naš Tomica je nebrojeno puta bio na vrhu i sada sa 85 godina još uvijek ne može odoliti pozivu velebitske ljepotice.
Iskreno se nadam da će i oni koji do sada nisu upoznali čari Velebita dođi i doživjeti tu nevjerojatnu ljepotu, prirodni sklad i probuditi u sebi ono iskonsko , probuditi u sebi svjesnost kako sav napredak i sva tehnologija svijeta ne može nadomjestiti ono što dobivamo besplatno, ono što nam je dano da očuvamo jer naši stari nisu imali ništa od onog bez čega mi danas “ne možemo”, ali imali su planinu, šumu, zemlju i vodu, bilo je više nego dovoljno da budu sretni (imali su jedni druge u tuzi i u sreći).
Znali su cijeniti svaki izvor, održavati ga i čistiti, svaku travku su znali , to im je bila apoteka, a njihovom blagu (stoci) hrana i ljeti i zimi. Sve su nam to ostavili, trebalo je samo nastaviti, ali na žalost pogubili smo se negdje, promijenili prioritete i time dobili što smo htjeli, ali nespremni na posljedice koje taj “napredak” nosi.
Ostaje činjenica, naši stari nisu imali puno, ali sa tim što jesu nisu ugrozili nas, a mi danas imamo sve (takvi smo, želimo sve i sad), ali bojim se da uništavamo ono najvrjednije, bez čega nema života za one koji dolaze poslije nas.
Stignemo još ispraviti ili bar zaustaviti propadanje, ali se za to moramo pokrenuti, ne smijemo reći “prevelik je to posao i sve je protiv nas, to se ne može”, jer da su tako mislile generacije prije nas, ne bi nas bilo.
Svaki stog sijena otpočeo je prvim otkosom u zoru, svaki snop pšenice koji se užeo dao je na kraju brašno, svaki kilometar suhozida krenuo je od prvog očišćenog kamena sa zemlje, sve to uči da se neodustajanjem i upornošću može sve, koliko god se cilj činio daleko nema mjesta za reći to je nemoguće, samo treba krenuti.
Danas poslove obavljamo lakše, brže, jednostavnije i možda smo s tim izgubili sposobnost vjerovanja da možemo riješiti nešto što zahtjeva dug i uporan rad. Zato vidim planinarstvo kao današnju životnu školu, kada iz ravnice pogledamo na vrh lako je odustati i reći, ma daj pa to je tisuće i tisuće koraka uzbrdo do tamo, ali već prvim korakom mi smo bliže i ako nastavimo sigurno ćemo i doći do cilja.
Probudimo se i očuvajmo našu zemlju kako su je čuvali za nas, nema tko drugi.
Napuštam promišljanja od kojih me uhvati sjeta i vraćam se opisu pohoda.
Povratak do auta prošao je u ugodnom čavrljanju i dogovoru sa Vericom iz Beleca da ćemo doći na rođendan njihova društva iduće godine i obnoviti prijateljstva sa našim dragim Zagorcima, temelje ove povezanosti udario je još davno naš Tomica na nama je da nastavimo.
Dolaskom u Hep-ovu kućicu odakle smo krenuli rano ujutro mogla je početi i fešta. Najprije se omastio brk sa odličnim grahom, a onda nas Šuki, tata od naše Marte opustio odličnom svirkom, pa se pjevalo i plesalo do dugo u noć. Šuki je prateći vokal nenadano dobio u našoj novoj prijateljici Tonci pa je malo i mogao odmoriti glasnice.
Naši “Mali Medvjedići” su nam se pridružili pa nije nedostajalo igre i smijeha na livadi, atmosfera je bila kao sa pravog obiteljskog piknika.
Podijelili smo zahvalnice za 10 ak društava koji su došli uveličati naš pohod kao i priznanja HPS-a našim zaslužnim članovima, a posebne zahvale našeg Društva dobili su najvrjedniji naši članovi u protekloj godini.
Posebno zadovoljstvo je bilo uručiti iskaznicu našoj 300 – toj, ujedno i najmlađoj članici Anđeli koja nastavlja maminim stopama na planine.
Na kraju mogu samo reći jedno veliko hvala našim članovima koji su se aktivno uključili u pripremama, u samom događaju kao i završni dan na čišćenju, ljudi moji bez vas ne bi ovog ničeg bilo, vi ste motivacija koja nas pokreće.
Posebno hvala našim planinarima iz HGSS-a stanica Gospić što su nas čuvali svo vrijeme pohoda, hvala poduzeću Lika ceste, Elektroliki Gospić, restoranu Prašina, Parku prirode Velebit, Crvenom križu – Gospić i Ivanu Šimuniću, koji uvijek podržavaju naše Društvo.
Do idućeg puta lijep pozdrav
