Nakon što su se dojmovi malo slegli ajmo sastaviti opis da ostane zapisano za dane kada budemo senilni.
Durmitor nam je želja već duže vrijeme pa je ove godine došao na red kao godišnji izlet, bilo ga je bitno staviti u plan, a realizacija… kada ima volje i želje nešto ćemo i smisliti.
Početna ideja o vođenju 27 ljudi ( tri kombija) pokolebana je u startu na prijavama kada se prijavilo više od 50, normalno ako možemo povest ćemo što više pa smo se bacili u traženje smještaja, a tu su nam pomogli Paulini prijatelji iz Varaždina sa preporukom za planinarski dom Neviđeno, a tada smo pronašli i autobus čiji je vozač spreman uputiti se sa nama u avanturu.
Pola godine od prve rate do polaska proletjelo je u trenu, sa početnog popisa izmjenilo se desetak ljudi, ali u konačnici nas 46 je bilo spremno i nije izostao nitko tko je želio i mogao ići.
Od onih koji su spriječeni sigurno je najveća želja da ide bila kod naše Jele, ali slučaj je htio da se ozljedi na našem noćnom usponu na Visočicu pa je ovaj godišnji izlet nažalost prošao bez nje i njenog Marka.
U noći polaska malo je tko spavao, spremalo se, pakovalo, vrtilo u krevetu i samo se čekalo da zasvira alarm, Otočani su bili bolje sreće 😅, pa su još prije četiri bili u busu, pa stanica Perušić, nas hrpetina u Gospiću pa kvartet u Svetom Roku i taman kada se graja stišala i počelo se spavati eto Kozjaka i naše Luce taman za ćik pauzu. Povratak u bus, sad napokon kompletni i tjeramo dalje.
Granični prijelaz Nova sela- Bijača uz minimalno zaustavljanje pa pravac do Čapljine, pauza za kavu i istezanje leđa pa preko Stolca i Bileće na dogovoreni ručak u Trebinje. Restoran Ognjište i gostoljubivi gazda dočekali su nas spremni sa dobrim porcijama, nakon što smo namirili i glad i žeđ pozdravili se sa domaćinom nastavljamo na granični prijelaz Klobuk- Ilino brdo, gužve nema i eto nas u Crnoj Gori. Pored Nikšića u mislima na Nikšićko, krivinama i serpentinama u Šavnik, tu vršimo napad na trgovinicu pored ceste da se opskrbimo svim i svačim, a birtija Lovac i njena gazdarica vraćaju nas u neka davna vremena, saznajemo da kava ako ćemo u nju dodati mlijeka ima naziv dojč, ( sam naziv nastao je 90-ih kada se dinar pretvorio u marku a ugostitelji zbog jednostavnije naplate kavu sa mlijekom naplaćivali jednu marku i tako u cijeloj Crnoj Gori iako marki više nema Dojč je zaživio i ostao, makar je sada u eurima vrijednost i duplo veća). Srećom je piva i tamo piva pa smo dobili Nikšićko dok su kavopije i dalje raspravljale hoće li Dojč ili kakvu drugu kavu. Pošto smo se u šavnik spuštali i spuštali sad je bio red da se uspinjemo i uspinjemo opet po zavojima i krivinama do Žabljaka na visini od 1.456 mnv, lijep gradić za koji je očito da živi od turizma i to kroz cijelu godinu, stotine bungalova i apartmana u prelijepoj prirodi međutim ni tu nije naš cilj, dočekao nas je domaćin Goran i krećemo prema njegovim dvorima u pitomine 1.500 mnv.
Bus ostavljamo pored ceste u borovoj šumi sa nadom da neće nikom zatrebati dijelovi ili gume.
Goran teže stvari prevozi džipom a mi lagano pješke nekih 300 m i dolazimo do našeg smještaja za sledeća četiri dana.
Planinarski dom Neviđeno, ako smo u proteklih šest mjeseci na račun imena zbijali šale i pitali se što ako dođemo a doma nema jer eto neviđen je, mogu zaista reći da nas je zadivilo što je sve jedna vrijedna obitelj napravila od samog doma do popratnih objekata, kućica, ljetnikovca, figurica od drveta, da pazilo se na svaki detalj i stvorio se ugođaj skoro pa hobitskog naselja u miru i ljepoti u srcu Durmitora čiji vrhovi magično privlače poglede.
Smjestili smo se i smazali dobru večeru i slasne kolače naša domaćica baš se potrudila.
Po pivo prije spavanja jer sutra je opet ustajanje prije 5:00 h a pokret za bobotov kuk već u 5:30 h.
Ja i Lela penjemo se u našu kućicu na drvetu, zašto baš nju zato jer sam pravio raspored spavanja a u tako nečem nisam još spavao, mogao bih je opisati kao čarobnu, lijepu, posebnu, što sve i jest a mogao bih i reći OK na taj izazov sam stavio kvačicu ( odrađeno) i ubuduće ako budem mogao ja biram prizemlje i toliko o tom 😅.
Opet je to bila noć sa upitnicima u snovima za neke od nas, da li ići samo do Zelenog Vira, da li se penjati na vidikovac, hoćemo li moći na vrh i na kraju tonući u san molitva da dokle god tko došao samo da se svi vratimo živi i zdravi.
Na nogama smo prije sunca, ispijamo kave, ubacivamo vodu u ranac, provjeravamo opremu i krcamo se u kombije, zbog nas je valjda pola sela na nogama jer šest kombija nas prevozi do prijevoja sedlo 1907 m.
U prošlosti je ovaj prirodni prolaz služio kao najvažnija prometna arterija koja je povezivala obalu sa unutrašnjošću Crne Gore. To su bili karavanski putevi kojim su mještani prevozili robu čineći prijevoj trgovačkim i kulturnim središtem regije.
Od prijevoja Sedlo ide naša staza prema našem cilju Bobotovom kuku.
Dočekujemo izlazak sunca čije zrake kao zlatnim prstima miluju vrhove pa igra boja se izmjenjuje od čelično sive do boje marelice, ali mi se provlačimo podnožjem tih stijena još uvijek u sjeni na kojoj smo zahvalni i očarani gledamo isklesane figure nadvite nad nama, a na kamenitim stazama sredinom tih brda vidimo stada ovaca i koza kako se prebacuju do samo njima poznatih livada.
Stijena iznad nas se zove Uvita greda i hodajući dalje dolazimo do prijevoja Uvito ždrijelo između Uvite grede i Vjetrenog brda, malo dalje od tog otvara nam se pogled na seriju Zubaca iza kojih se vide litice Mininog bogaza Lučinog vrha i Soe, a na desnoj strani slika se dopunjava stijenama Miloševog toka 2.426 mnv.
Dolazimo do fantastičnog vidikovca odakle se vidi divovski reljef južne strane Bobotovog kuka i Soje ili ti Đevojke.
Spuštamo se 110 m niže u najviši dio Mliječnog dola obilazeći zapadnu podgorinu Zubaca, a odatle strmim travnjacima i siparima pored velikih blokova i ploča do nažalost sada suhog jezera Zeleni Vir 2028 m.
Jezero kada ima vode ima prečnik 80 m i duboko je do 2,5 m.
U rano ljeto jezero je još okovano ledom napaja se iz snježnika pod Mininim bogazom ali samo do početka kolovoza kada dotok presuši.
Od sedla do Zelenog vira išli smo oko 2:00 h prešli smo visinsku razliku 260 m uspona i 160 m silaska.
Na Zelenom Viru ostavljamo troje naših koji su odlučili tu sačekati naš povratak.
Mi dalje prelazimo preko sipara od krupnog kamenja i preko strme barijere penjemo uz pomoć sajle i to je prvi izazov ali savladiv za sve.
Zatim kamenitim i travnatim strmim žljebom približavamo se tamnim liticama na južnoj strani Lučinog vrha, hodajući dolazimo do barijere između Lučinog vrha i Đevojke i odatle stižemo na Veliku Previju odakle se otvara pogled na sjevernu stranu i snježni ambijent čak i sada na kraju osmog mjeseca te na niz vrhova ispod kojih se slikovito vide stepenice i nekadašnji ledenički tokovi.
Od Zelenog Vira do Previje trebalo nam je sat i pol. Velika Previja 2.351 mnv nalazi se između Lučinog vrha i Bobotovog kuka, do polovice ljeta na njoj bude i snijega. Sa Previje se vidi čitav niz vrhova južne strane Durmitora 14 što manjih što većih Zubaca čudnovatih oblika, pločasti Lojanik, povijena Sedlena greda, oštrice i obline Boljskih greda, zeleno prostranstvo Dobrog dola, a pod nama ledenički tokovi Mliječni i Urdeni dolovi, a nešto dalje od toga divovske vratnice Komarnice, još dalje ocrtava se surova sjeverna strana Vojnika.
Staza nas dalje vodi pjeskovitom ivicom prijevoja ka samom bridu stijene Bobotovog kuka a zatim podnožjem stijene.
Na kraju obilaženja stijene izlazimo na prijevoj Škrčki pogled tu se lijevo od nas nalazi već spominjani stjenoviti greben Soa 2.440 m a zovu ga još i Đevojka i baš se pitam što se to dogodilo sa nama muškima kada idemo na Bobotovu kuk, a Đevojku za obilazimo.. nadam se da ćemo joj se vratiti drugi put.
Pogled maloprije se Previje je genijalan a ovo sa Škrčkog pogleda teško je i opisati, fascinantan vidikovac, tu vidimo duboko, duboko ispod nas Veliko jezero (dio Crnog Jezera) i velika Škrčka vala.
U privilegiji smo da promatramo najljepše tvorevine Ledenog doba na Durmitoru, prelijepe kulise ove ljepote čine Prutaš, Šareni pasovi koji izgledaju kao valovi zaleđenog mora, kao da ih je neka drevna sila divovskim rukom stisnula i ostavila naborane da svjedoče promjenama kroz tisuće godina kao kameni valovi zamrznuti u vremenu, vide se stijene Planinice, Bezimenog vrha i sve to pred nama sa ovog površinom malog prijevoja.
Nastavljamo stotinjak metara uskom ali sigurnom stazicom i dolazimo do žljeba pod samim vrhom.
Tu su stijene i sajle pa polako pazeći jedni na druge uspinjemo skoro pa ravno prema vrhu, tu nas čeka izbočina na stijeni od 15-ak m a cijelo vrijeme ispod nas su ponori da se zavrti u glavi, ali savladavamo i to i napokon smo na najvišem vrhu Durmitora, Bobotov kuk 2523 m.
Tu se spajaju nebo i planinski beskraj u dramatičnom zagrljaju. Postoje trenutci u planini kada se potpuno ogolimo pred ljepotom prirode, izlazak na Bobotov kuk je upravo takav trenutak. Umor nestaje, ustupajući mjesto čistom strahopoštovanju.
Uspjeli smo, našli smo snage i pobjedili strahove a nagrađeni smo impresivnim pogledima u radijusu preko 150 km od Kopaonika na istoku do Prenja i Čvrsnice na zapadu, odmah preko Pive vidimo naš prošlogodišnji vrh Maglić te Bioč i Volujak, kanjonske ureze Tare i Pive, Sušice, Drage i Komarnice, prostranstvo Sinjajevine iz kojeg izranjaju Jablanov vrh i Gradište razdvojeni oštrim Babljim zubom. U daljini su Komovi vrhovi Bjelasice, Treskavica, Jahorina, jednostavno zastaje dah od ljepote.
Najupečatljiviji je durmitorski čudesni reljef koji sa ovog vrha poprima nove oblike, polegli Međed, Terzin bogaz, Šljeme, Bandijerna, Minin bogaz, Zubci, Dolina škrke, Veliko jezero ma duša je puna dok ovo sve gledamo.
Od nas 45 planinara 37 je popelo na vrh ali ono što se poštiva svatko zna koliko želi i do kud se oseća dobro, između ostalog gdje god na ovom putu da čovjek stane ima ljepote u koje može uživati.
Uslijedio je spust koji je kao i obično malo teži od uspona ali tu već nemaš izbora dolje se mora. Za nekih sat i pol smo na Zelenom Viru tu krećemo kružno nazad. Od Zelenog Vira idemo stazom do Mliječnog dola kroz kameniti klanac ispod Šarenih pasova pa niz jednu pa niz drugu stepenicu koje odvajaju viši Mliječni Dol od nižeg Urdenog dola koji je eliptičnog oblika dužine oko 500 m a njegovo dno liči na isušeni jezerski bazen, a do njega dopiru dugi sipari i obrušeni kameni blokovi iz pravca Štita.
Dolazimo do ivice Urdenog dola i odatle se spuštamo kroz klanac, vratnice između Dobrog dola i Urdenog dola do oštre okuke na cesti na zapadnom kraju Vjetrenih brda, tu već dobro umorni i ugrijani na plus 30-ak čekamo našeg domaćina sa kombijima. Cijelo vrijeme nas je odmjereno i umjereno vodio sin našeg domaćina Jovan, zahvaljujući njemu mogli smo cijelo vrijeme uživati u ljepotama oko nas bez straha da ćemo tako zujeći promašiti stazu. Povratak u dom i prepričavanje uspona, nismo se gasili, doživljaj je ovo koji će se pamtiti. Dobra večera i onda opuštanje kako tko zna netko uz pivo i pjesmu u ljetnikovcu, a netko pružajući leđa na krevetu bio je ovo jedan jako dobar dan iza nas, a radoznalost pred sutrašnji rafting na Tari pomalo već kopka.
Ujutru treći dan napokon duže spavanje, kava doručak i polazak u 8:00 h autobusom od Žabljaka do Šćepan polja granice sa Bosnom.
Ekipa raspoložena od prošlog dana pa je u autobusu pjesma cijelo vrijeme, a dobri naš vozač Tome nas sve trpi i opet će od silnih serpentina morati stavljati led na dlanove koji su se užarili od volana.
Udaljenost je 110 km, ali zbog zahtjevnosti ceste traje preko dva sata na izgled dugo ali ljepote kroz koje prolazimo su neopisive. Velik dio puta je uz smaragdno Pivsko jezero pa uz samu rijeku Pivu, a boje se mijenjaju od oslikanog plavog neba do sivih stijena uronjenih u brzace i zelenila šume u dubinama jezera, jednostavno pogled ostaje prikovan na ova čuda koja samo priroda može isklesati u bezgraničnom vremenu stoljećima prije nas, milimetar po milimetar.
Prolazimo kroz mnoštvo tunela uklesanih u živi kamen neosvijetljenih pa sve to daje notu još više magiji ovog kraja.
Put završava na samom ušću rijeke Pive i Tare a Šćepan polje je glavno središte za rafting u Crnoj Gori i prepuno je kampova uz rijeku.
Tu je kako kažu i jedan od najopasnijih graničnih prelaza u Europi makar i nije bilo nesreća, ali dojam prelaska autom ili čak autobusom preko starog drvenog mosta ispod kojeg je dubok ponor do rijeke izaziva strahopoštovanje, mi hvala bogu nismo išli preko njega, ali sam pogled bio je dovoljan.
Tu nas je dočekao naš domaćin i predao u ruke vlasniku rafting kampa koji je sa svojom ekipom skipera bama za čas podijelio opremu pa smo obučeni i spremni izgledali kao Smucalo iz Letećih medvjedića, ako se sjećate crtića.
Čamci se utovaraju na kombije i krećemo uskom cestom do Brštanovice našeg polazišta za rafting, ta ruta je dužine dvadesetak kilometara a na njoj se nalazi 21 od ukupno 50 brzaca na Tari što ga čini najuzbudljivijim i najatraktivnijim dijelom.
Duža ruta od 90 km kreće 20 km od Žabljaka i završava isto na Šćepan polju traje dva do tri dana.
Dobijamo upute od skipera, donosimo čamce do rijeke i avantura može početi.
Na početku šeprtljavo mašemo veslima malo se vrtimo, ali nakon što kroz naš smijeh dopre do nas glas skipera i poslušamo ga čamac napokon kreće kamo treba.
Tara je u ovo doba godine prilično plitka pa je i prepreka puno više jer kamenje koje je inače potopljeno sada strši van, ali dosta dobro izbjegavamo sudare, međutim ekipe iz drugih čamaca su neizbježne pa špricanje hladnom vodom 12 stupnjeva je obavezno i uskoro smo svi mokri a adrenalina i smijeha koliko hoćeš.
Dva puta smo stajali na pauzu, jer dosjetljivih skiperi na obali imaju štandove sa pićem koje i te kako dobro dođu za rashladiti se, a bome i za atmosferu.
Na pauzama je većina i zaplivala u Tari koja stišće i kosti ali gušti su gušti, a najhrabriji su stali i ispod slapa koji je 9° ja koji sam inače zimogrozan osobno u tome ne vidim ljepotu 😅 .
Kako se nama koji smo prvi put na raftingu činilo da jurcamo rijekom za usporedbu ću samo reći kada je Tara puno dublja ova tura traje dva sata a naša je trajala četiri nama je svakako i ovo bilo i više nego uzbudljivo.
Dobili smo od našeg skipera Nikole iz Foče i povijesno predavanje o ljudima kojima je rijeka život značila pa bi njome transportirali trupce iz šume i to su zapravo bili pioniri raftinga u puno težim uvjetima.
Četiri sata je proletjelo i stigli smo do cilja u Šćepan polju razdragani kao djeca, vraćamo se u autobus našem Tomi koji nas čeka cijelo vrijeme i opet nas sigurno vraća do našeg doma, prisiljen slušati naša vokalna umijeće.
Večera, druženje, zabava i opet prepuni doživljaja proteklog dana tonemo u san.
Dan četvrti opet mrvicu duže spavanje jer nam nije daleko do cilja, a cilj je popeti se na Savin kuk 2.313 m koji je uz Bobotov najpoznatiji i najprepoznatljiviji, sam vrh se zvao i još uvek se zove Kulina. Ime Savin kuk je dobio po Rastku Nemanjiću, njegovo duhovno ime je bilo Šava, a proglašen je za svetca, kažu da mu je ovo bio najdraži vrh, a legenda kaže da je izvor na 2212 mnv nastao kada je on na tom mjestu napravio križ na zemlji i pojavila se voda, sada je tu cijev iz zemlje iz koje voda curi.
U prošlosti bi uvijek na Ilindan drugog kolovoza ljudi išli do izvora u nadi da će im voda donijeti sreću zdravlje i mir, mi smo isto popili i možemo potvrditi za sigurno da je hladna i da gasi žeđ pa smo bili i sretni i zdraviji a mir je u ovoj ljepoti zagarantiran.
Naš Toma nas autobusom prevozi do Savinog kuka do ski centra 1.509 mnv odakle se žičarom penjemo do njene prve postaje na nadmorskoj visini 1.907 m, drugi dio žičare prema vrhu nije u funkciji pa nastavljamo starom planinarskom stazom prema vrhu.
Stazom sa lijeve strane vide se osojne grede a na njima primjećujemo i divokoze i divimo se njihovim akrobatskim skokovima po stijenama.
Dolazimo na prijevoj sedlo odakle se može nastaviti desno na vrh Kulinu na Savinom kuku i lijevo prema grebenu i vrhovima Sljeme i Milošev tok.
Na sedlu je odlično mjesto za fotografiranje pa se bezbroj slika sprema u albume. Nastavljamo na sam vrh na koji smo uspješno došli svi koji smo i krenuli nas 39, ostali su otišli jutros na Crno jezero.
Sa vrha je prelijep pogled na mjesto Žabljak, Crno jezero, Bezimeni vrh pa se divimo i svom pothvatu prije dva dana jer vidi se i Bobotov kuk, zaista je prelijepo. Na ovakvim mjestima pomislim na priču o Tadž Mahalu kada je mogulski car šah Džahan dao sagraditi najljepšu grobnicu na svijetu kao spomen na vječnu ljubav prema njegovoj prerano umrloj supruzi, koliko je on nju volio kada je sagradio tako nešto da se njihova ljubav spominje stoljećima pa razmišljam dalje kolika je ljubav prema nama našeg stvoritelja kada je sve ove ljepote stvorio za nas, nadam se samo da ćemo ih znati sačuvati da se još dugo, dugo poslije nas neki novi klinci mogu diviti istom.
Vođeni tim mislima poslali smo i poruku sa vrha upozoravajući da se naša Lika mora spasiti i sačuvati od smeća koje prijeti jer sve drugo je nedopustivo.
Nakon dobrog odmora na vrhu spustili smo se pomalo proklizavajući na siparu do žičare koja je za neke od nas bila izazov ali uz ruku pomoći savladali smo i nju pa na zasluženi ručak u podnožju Savinog kuka vremena je bilo dosta pa smo
nagradili naša nepca sa svim i svačim.
Poslije toga opet sa našim Tomom u busu do Crnog jezera, Crno jezero biser Durmitora smješteno je na.1.416 mnv i predstavlja jedinstven prirodni fenomen sastoji se od Velikog i Malog jezera povezanih uskim prelazom. Maksimalna dubina Malog jezera je 49,1 m što ga čini jednim od najdubljih jezera u regiji dužina obale oko 3,5 km i ima lijepu šetnicu kroz crnogoricu koja okružuje oko cijelog jezera, a oslikane planine u jezeru daju čaroban izgled. Bila je to prilika i za kupnju suvenira na bezbroj štandova do obale.
Osvježenje se našlo u samom jezeru na temperaturi vode do 22° a potpuno opuštanje je uslijedilo na terasi obližnjeg restorana.
Privukla nas je dobra glazba i hladna piva pjevač sa gitarom je svirao našeg Olivera, Džibonija, Parni valjak, Kemala pa smo se vrlo brzo uklopili i mislim da gospodin nikada nije imao zahvalniju publiku.
Pjevali smo, plesali i svaku pjesmu nagradili i pljeskom i donacijom. Pošto smo se vrlo brzo sprijateljili sa pjevačem saznajemo da je čovjek iz Turske i da baš i ne zna pričati po naški, ali zato pjeva odlično, ovo mu je treća sezona na Crnom jezeru. Kada je zapjevao Šobićev, “Džemper za vinograd ” sjetili smo se naše Jele kojoj je to omiljena pjesma, a ona nažalost nije mogla sa nama.
Odlično provedenih ovih par sati pa se vraćamo sa pjesmom u dom na večeru i nastavak druženja u našem ljetnikovcu. Osjećaj je i sretan i sjetan prošla su ova naša četiri dana kao u snu i dojma sam kako bismo svi nastavili još malo, ali obaveze zovu nazad.
Ujutru doručak pa opraštanje sa našim dobrim domaćinima od kojih sam za uspomenu dobio odličnu knjigu Crnogorske planine od Branislava Cerovića, čovjeka koji je većinu svog života posvetio planinarenju i Durmitoru, a izdavač i glavni urednik je baš naš domaćin Goran Šibalić.
Cijela obitelj Šibalić Goran sinovi Marko, a posebno Jovan bili su nam od velike pomoći u organizaciji izleta a specijaliteti iz kuhinje njihove mame su nam davali energiju za cijeli dan.
Put nazad nakon što nas je Tome opet proveo kroz stotine serpentina išao je bez problema, ovaj put smo išli od Trebinja do Stolca preko Ljubinja i prijevoja Žegulja, nešto malo kraće nego preko Bileće pa smo i vidjeli nešto novo.
Pjesme i priče cijelim putem nije falilo još uvijek svi pod dojmom proteklih dana.
Vijeko i ja smo odabrali i rezervirali ručak u hotelu President u Čapljini koji toplo preporučam svima, dogovoreno jelo po povoljnoj cijeni bilo je točno na vrijeme, a nakon jela izbor između 26 vrsta kolača nas je oborio s nogu. Pobjedu je odnio crumble od jabuka u tijesnoj konkurenciji sa lava kolačem, ljudi moji predobri su.
Povratak kući u večernjim satima, zadovoljni i već pomalo kujući planove za sledeće avanture razilazimo se kućama. Hvala celoj ekipi bili ste svi za 10, hvala našem Tomi koji nas je sigurno vozio sve ove dane i istrpio nas, stvarno nema ništa više za reći nego citirati opet našeg Šikana planinari moji, ljubitelji prirode i društva, bravo, bravo za sve.
P.S.
Da se opravdam, opis kasni jer mi je naša Marijana iz Otočca rekla da pišem kao žena, ubila me u pojam i sad više nisam znao kako otpočeti 🤣 .
Lijep Pozdrav svima do idućeg puta.
