Opisom ovog pohoda neću previše govoriti o ljepoti sv. Brda, većina nas zna kako su sa vrha veličanstveni pogledi i na more i na Liku, više ću reći o tomu zašto idemo na pohod.
Kao i svake godine naše Društvo u godišnji plan izleta stavi pohod u čast i spomen na 52 poginula branitelja na Velebitu.
Obveza je to nas živih da se poklonimo i pomolimo za one koji su u nemilosrdnim uvjetima na našoj planini ostavili život da bismo mi danas mogli živjeti kako živimo.
Često čujem pitanja od mladih ljudi koji su tada bili djeca “Zašto su poginuli je li ovo sada ono što su sanjali”, možda i nije u potpunosti, ali te ljude je pokretalo puno više,
nešto drugo, nego li snovi kako će svima teći med i mlijeko.
To je jednostavno takav kov, u današnjem vremenu takav čovjek će skočiti u požar da izvuče nemoćnog i u vodu makar i sam ne znao plivati da bi pokušao spasiti drugog, takvi ljudi ne prolaze pokraj unesrećenog na cesti računajući kako će mu pomoći netko drugi, takvi ljudi zaboravljaju na vlastitu sigurnost kada vide da netko pati.
A tada su patili mnogi i naši heroji su znali da moraju štiti žene i djecu, nemoćne i stare, zbog njih, zbog svih nas oni su išli na Velebit, to im je ulijevao snagu da izdrže jer su znali da su posljednja crta obrane i čuvari naših života.
Pitaju me da li treba o tome i poslije 30 godina, treba jer tada su naši heroji imali 20-30 godina i puno ih nije moralo biti tu mogli su sjediti kod kuće u Zagrebu, Rijeci, Splitu na sigurnom jer su imali prečih stvari i svakako ljepše provoditi vrijeme sa svojim obiteljima, ali nisu, došli su zbog nas, zato najmanje što možemo je ne dozvoliti da se zaborave i pomoliti se za njih.
Najvažnije od svega, poginuli su da bismo mi živjeli i zato smo dužni živjeti najbolje što znamo i imati na umu kada počnemo grintati zbog sitnica, da naši heroji nisu ni dobili mogućnost gledati kako im odrastaju djeca, da su propustili sva druženja i ljepote mladosti, da se ne mogu sa nama popeti na planine koje su oslobodili za nas, ne mogu razviti zastavu na Sv. Brdu onu za koju su poginuli. Zato mi to možemo i trebamo biti zahvalni na svemu što nam je dano.
Zbog svega toga, na Sv. Brdu miješaju se osjećaji i ponos i sjeta, u istom trenutku bi mogli i plakati i pjevati.
Zajedništvo i pomaganje jedni drugima do vrha, dok sunce prži, a mnoštvo ljudi od 5 do 85 godina nepokolebljivo ide samo sa jednom namjerom, pokloniti se herojima.
Suze u očima njihovih suboraca kojima često u glavi bude misao ” Bože zašto sam ja preživio a prijatelj mi tu osta” , možda teško razumjeti, ali takvi su to ljudi.
Osmijeh izvlači naš barjak na diječijim ramenima naša budućnost, uče se voljeti domovinu, sve to nosi buru emocija i čini ovaj pohod i ovaj dan posebnim, čini da jednostavno znam da treba biti tu i kako poruka kaže “iduće godine povesti bar još jednog koji nije do sada bio” da doživi 500 ljudi na jednom mjestu iz cijele domovine i niti jedne ružne riječi, samo molitva i pjesma da posebno je to, teško za prepričati, treba doživjeti.
” Od ove ljubavi nitko veće nema, da tko život svoj položi za prijatelje svoje” (Ivan 15, 13)
Lijep pozdrav do idućeg puta,
Milan Jurjević
