Prošlo je već podosta vremena od našeg godišnjeg izleta u BiH i dešavalo se puno stvari koje su mi okupirale pažnju, od onih velikih kao što je ženidba mog mlađeg sina i njegove odabranice srca i odlazak starijeg na “putovanje života” Put sv. Jakova, francuskom rutom 780 km i još 90 km do oceana, hvala Bogu i to je prošlo dobro, putovao sam svaki dan sa njim i nadam se da ću i sam jednom ostvariti svoju dugogodišnju želju i proći tim putem.
Puno je to lijepih stvari u kratkom vremenu i svaka je za pamćenje do kraja života, a sada ćemo iskušati pamćenje na događaju koji smo Nina i ja spremali za Društvo još od prošle godine.
Od početnih prijava pa kroz sljedeće mjesece iz našeg društva je poželjelo ukupno 44 planinara i planinarki krenuti na izlet, ali kao i uvijek uslijed raznih okolnosti i nepredvidivih obveza na kraju je ostalo 27 koliko smo i mogli povesti, a početna glavna lista se poprilično izmijenila. Od polovine 8 mj. samo se nestrpljivo iščekivao dan polaska i napokon je i stigao.
Srijeda 27.8. nas 27 je krenulo na kružnu turu iz Gospića za Hercegovinu pa kroz cijelu Bosnu i na Bihać nazad kući, a rok za to je 5 dana i usput popeti na par planina.
Prvi dan: 27.08.2025.
Lijep i sunčan dan, ekipa kod kapelice u 7 h spremna za pokret, kao i svaki put ne mogu vjerovati koliko ruksaka i kofera stane u prtljažnik kombija, a već smo postigli i umijeće slaganja, mislim da bi sva roba od 9 ljudi i za planinarenje i izlazak i kupanje i odmor stala u jedan ormar, usavršili smo minimalizam za maksimalno uživanje.
Prelazimo granicu sa Hercegovinom na malom graničnom prelazu Orah bez gužvi i čekanja,zahvaljujući našem Vjeki koji nam je vodič taj prvi dan.
Prva destinacija nam je na slapovima Čeveljuše gdje smo se u odličnom istoimenom restoranu počastili delicijama, a kako se poslije ispostavilo i najboljim čevapima, a zaista smo ih probali dosta u tih 5 dana.
Najhrabriji su se okupali i osvježili u kristalno čistoj vodi ispod slapova.
Okrijepljeni tko s čim krećemo do puno poznatijeg izletišta Kravice, tu je more ljudi sa svih strana svijeta, autobusi i auti stalno pristižu i sve vrvi kao u mravinjaku. Ljepota prirode je zaista čudesna i slap koji širinom 100 m i padom sa 28 m visine u jezerce ispod čini prelijepu sliku i baš bih volio ovdje ponovno doći u vrijeme kada nema gužve, ali i ovako dojam je veličanstven.
Pokazalo se poslije da smo imali sreće odabirom dana posjete jer tri dana poslije nakon obilne kiše sve je poplavilo oko jezerca i kafići i restorani sve je plivalo.
Dojmovi sa Kravica nisu se niti slegli, a već smo bili na idućem odredištu Blagaj Tekija, tu je izuzetno vrijedan sakralni objekt islamske arhitekture u BiH, a proglašen je i nacionalnim spomenikom. Nalazi se na samom izvoru rujeke Bune i kao da je uklesano u strmu stijenu iznad njega, djeluje impozantno, a kroz povijest je više puta i srušen baš od odvaljenih stijena iznad građevine, međutim uvijek se nanovo obnovila na istom mjestu jer negdje drugdje ovakvo zdanje bilo bi teško i zamisliti.
Godinama su u njoj boravili Derviši, njihov način života je uvijek bio mističan, meni osobno interesantan zbog mog omiljenog pisca Meše Selimovića i njegove knjige Derviš i smrt koja izvrsno opisuje ljudsku prirodu i sve naše nade i strahove.
Sada je to mjesto također puno turista, neki su tu iz vjerskih pobuda, a drugi kao i mi da se divimo arhitekturi, prirodi i povijesti oslikanoj ispod stijene nekako lako mogu zamisliti to mjesto bez gužve, bez žamora, samo voda koja kreće iz izvora Bune da bi se spojila sa Neretvom i nastavila put do mora i spojila se sa cijelim svijetom. Padne mi Mešin citat na pamet: ” Bilo bi lijepo da sam skitnica. On uvijek može da traži dobre ljude i drage krajeve, i nosi vedru dušu stvorenu za široko nebo i slobodan drum koji ne vodi nikuda, koji vodi svukuda. Kada čovjeka samo ne bi držalo osvojeno mjesto”.
Od Blagaj Tekije vozimo se do Mostara.
Mostar je sam po sebi slikovnica povijesti na svakom koraku odiše tradicija i duh života svih prošlih stoljeća, a Neretva od nastanka ispire sve rane i očarava ljepotom.
Skakači da Starog mosta su neizostavan dio, hrabrost i vještina opčinjuju prolaznike koji im se dive.
Uzimamo suvenire, pa ručak, obavezna turska kava i nastavak puta.
Pratimo Neretvu i njeno vijuganje kroz polja i kamenje, a kako pada mrak sve mi je više žao jer se prizori pored ceste samo nižu, planine, klisure, šume, rijeke.. Bosna me je osvojila ljepotom na prvu. Prolazeći kroz Jablanicu i uzduž Jablaničkog jezera cijelo sam vrijeme držao nos na prozoru kombija želeći vidjeti što više i obećao sam sebi doći ponovno nekad po danu.
Stigli smo do našeg prvog noćenja u Konjicu. Dočekao nas je naš vodič za iduće dane Haris, objasnio nam što nas čeka sutra i već je blizu ponoć pa bježimo na spavanac u lijepom i urednom hotelu Novalić.
Nakon dana prepunog doživljaja u krevetu su se još uvijek vrtile slike, ali umor je učinio svoje i brzo se zaspalo.
Dan drugi 28.08.
Ujutro nakon obilnog doručka u hotelu naša se avantura nastavlja.
Opraštamo se da Konjiicom koji svojom ljepotom također zaslužuje ponovan posjet, ležeći na Neretvi, a uokviren moćnim Prenjom jednostavno nas poziva da iz njega krenemo na vrhove.
Vozeći se zastali smo na vidikovcu i bacili pogled na Boračko jezero 20 km od Konjica i njega će valjati posjetiti drugi put detaljnije.
Putujemo cestama i cesticama vijugajući među brdima i planinama, mjestima za koja samo naš Haris zna došli smo do Biber vode ili vode braće Biber (puno je izvora i iznad svakog ima spomen ploča kome je posvećen) tu parkiramo kombije i započinje naš uspon na vrhove Visočice.
Prvi nam je na redu vrh Vito 1960 m. Vrijeme je lijepo i pogled sa vrha seže daleko, a Haris nam strpljivo ponavlja i pokazuje Bjelašnicu koja se odlično vidi i njeni vrhovi Lovnica, Obalj, Krvavac, vidi se i Treskavica na jednoj strani te planina Crvanj i Velež na drugoj, a prema zapadu je Prenj sa svojim vrhovima kojima smo obećali doći drugi put. Sa Vite idemo na vrh Đeletaš 1935 m, cijelo vrijeme hodamo grebenom pogled je prelijep na kanjon Rakitnice, dalje grebenom stižemo na vrh Parić 1941 m, sa vrha vidimo naše sljedeće odredište Bivak ili sklonište Zoran Šimić, bivak je izgrađen 2017 god. i 2020 je proglašen jednim od deset najboljih arhitektonskih objekata na svijetu za tu godinu. Zaista izgleda posebno, a kada smo se spustili do njega iznenadilo nas je prostranošću, može 12 ljudi spavati u njemu, a pogled kroz prozor je odličan, mogu zamisliti noću kada milijun zvijezda prekrije nebo, mora biti čarobno tu.
Nakon odmora i marende pratimo stazu prema mjestu gdje smo ostavili kombije. Laganim tempom hodajući i spuštajući se upijamo krajolik i uživamo na ovoj lijepoj planini Visočici Putem nazad nailazimo na stećke (kamene nadgrobne ploče) koje govore o nekim davnim vremenima kada se živjelo na planini.
Dolazimo svi do kombija i dogovaramo sa Harisom ujutro polazak iz Sarajeva u 4h, morali smo promijeniti plan i uspon na Maglić odraditi u petak jer je za subotu najavljeno kiša. Haris odlazi za svojim obavezama, a mi sami lagano nastavljamo put za Sarajevo uz dogovor da se staje na prvom mjestu sa hladnom pivom.
Nismo dugo čekali, privatni restoran Visočica nas je razveselio kao djecu hladnjača sa sladoledom. Počastili smo se pivom, sirnicom i još nekim domaćim specijalitetima, a osmjesi nisu silazili s lica. Kada smo zadovoljili sva osjetila idemo jer nas Sarajevo čeka, putem prolazimo kroz olimpijski centar Bjelolasica pa se mi koji smo sada u najboljim godinama prisjećamo olimpijade 1984 i maskote Vučka.
Stigli smo do našeg hotela Hayat, uredan, povoljan te blizu Baščaršije, znači sve što nam treba. Izišli su nam u susret te zbog našeg ranijeg polaska u 4 ujutro umjesto standardnog doručka napravili su nam sendviće, doduše slabo smo mi navikli na sušenu govedinu u pecivu, ali tko je gladan pojest će.
Tuširanje na brzinu pa u razgledavanje Sarajeva, noćni život je u punom zamahu, ulice vrve ljudima i zaista je kako kažu dalmatinci pravi šušur, nema čega nema, turista, narodnih nošnji, mirisa iz burekdžinica i čevabdžinica, trguje se svim i svačim, magnetići, džezve, marame sve za uspomene, bar ženski dio ekipe, mi muški želimo pamtiti po dobrim čevapima, malo šetnje malo razgledavanja jer ima se što za vidjeti i onda večera. Poslije do puba probati neku novu pivu, pa na povratku do hotela još se i zasladiti omiljenom baklavom i odosmo na počinak jer eto jutra još malo.
Drugi dan izleta je proletio, a planina Visočica nas je sve primila i dozvolila da uživamo u njenoj blagosti na gotovo 2000 m.
29.08. Dan treći
Malo krmeljavi i pospani u 4 ujutro, ali svi na broju, a Haris nas već čeka u svom autu, krećemo za Nacionalni park Sutjeska, Haris kupi svog prijatelja koji će povesti dio ekipe direktno sa Prijevora do Trnovačkog jezera, a koliko su naše Dame bile pospane govori to da su vidjele zgodnog mladića kako ulazi kod Harisa u auto, a kada smo došli na cilj izašao je Ostoja cca 65 god. I 100 tinjak kila, mislim da ovu vizualnu prevaru nisu oprostile jadnom Ostoji do kraja izleta.
Dolazimo do NP Sutjeska i nakratko idemo do vidikovca sa kog se vidi dio prašume Perućica koja se prostire na 1400 h i jedna je od posljednjih očuvanih prašuma u Europi, tu su stabla stara i 300 godina i visoka preko 50 m, vidi se i najpoznatiji vodopad Perućice, Skakavac visok 70 m, a planine u pozadini scene mame uzdahe i pitanja da li mi idemo tamo gore. Sama prašuma je stara 20 000 godina.
Plaćamo ulaznicu u Nacionalni park i nastavljamo vožnju do parkinga na visoravni Prijevor 1668 m sa koje krećemo na naše dvije ture, Maglić i Trnovačko jezero.
Dvadeset nas ide na Maglić sa Harisom, a sedam ide direktno na Trnovačko jezero sa Ostojom.
Provjera opreme, pojasevi i kacige sve je na mjestu i uspon može početi.
Prilično je strmo pa se visina brzo svladava a tempo je dobar, nije prebrz pa ne fali zraka. Uskoro su naši kombiji samo točkice u dolini, sve ide kao podmazano prve dvije trećine uspona, a onda kreće pentranje uz pomoć sajli, nije to previše komplicirano, ali tko ima problema da visinom adrenalin mu je na maksimumu, a pogled prikovan na stijenu ispred sebe, jer pogled iza niz stijenu daje do znanja u slučaju da se padne ne bi se ustavio do podnožja brda. Pojasevi i kacige su se pokazali kao dobar dodatak jer ipak ulijevaju sigurnost, a bome je i poneki kamen doletio ispod cipela ovih ispred nas tako da kaciga zaista glavu čuva.
Malo pomalo oni sigurniji u sebe već su odmakli naprijed, a za sve ostale bili su tu Ćoa, Matija i Haris i pomogli gdje god je zapelo. Sustigli su nas i domaći planinari iz Sarajeva i pružili ruke kom je bilo potrebno, ljudskost nema granica,a posebno se istakne na planini.
Konačni rezultat svih nas 20 koji smo krenuli i popeli smo na najviši vrh BiH Maglić 2386 m. Trud je nagrađen velikim osmijesima, uspjehom pobjede vlastitih strahova i na kraju prelijepim pogledima sa vrha.
Sam naš vodič kaže da Maglić zasluženo nosi to ime jer u njegovih 15 ak uspona do sada ovo je tek drugi put bez magle i pogled puca na sve strane, vidi se u nizini Sutjeska, Pivsko jezero, planine Volujak i Bioč u daljini se vidi i Durmitor, a najljepši prizor svakako je Trnovačko jezero u obliku srca.
Nakon odmora i uživanja nastavljamo i prelazimo granicu da Crnom Gorom te se penjemo punoo lakše grebenom i na Crnogorski Maglić 2388 m, dalje dobro markiranom stazom dolazimo do ruba Maglićkog platoa, odakle je najljepši pogled na Trnovačko jezero, čak ima i selfi mjesto slikanju nije bilo kraja.
Uslijedio je spust po siparu ispuštali smo se i spuštali, a siparu nigdje kraja, ručna je povučena cijelo vrijeme spusta i noge polako drhte, jezero je pred očima sve veće i veće ali do njega nikad stići. Ljepota prirode opija, stijene i šuma koji uokviruju jezero daju zaista lijep prizor. Oko 3 sata spusta i napokon smo na jezeru 1519 m čisto je i bistro te nakon pješačenja na toplom suncu vuče na kupanje pa se par naših i bacilo odmah u njega, a mi ostali smo se bacili na pivo hlađeno u obližnjem, izvoru temperatura idealna nakon 6 min hlađenja, ne postoji takav frižider. Pošto smo se sada nalazili u NP Tara u Crnoj Gori, lokalnom čuvaru plaćamo ulaznice.
Naša druga ekipa koja je išla direktno na jezero sa Prijevora već je bila otišla nazad, pošto nas dugo nije bilo pomislili su da nećemo ni doći, da ćemo se vratiti na Prijevor istom stazom kojom smo i penjali, ali ovu ljepotu bio bi grijeh propustiti. Nakon podužeg odmora i tamanenja hrane iz ruksaka slijedi još samo 5 km uz visinsku razliku 250 m do Prijevora. Putem srećemo dostavu na magarcima, lokalni ljudi koji osiguravaju namirnice na jezeru i njima veliko hvala jer pivo nakon sipara je neprocjenjivo. Naš Ivica je s nečim zatrovao želudac i cijeli ovaj put je prehodao praćen problemom, ali je izdržao, a kolegijalnost se pokazala na dijelu kada su Denis, Daria i Jele pomogli nositi opremu zadnji dio puta Ivici i umornim našim mladim planinarkama jer nema ostavljanja, svi smo zajedno došli i svi se zajedno vraćamo nazad. Uspjeli smo prije mraka i zatvaranja rampe na ulazu u park,sastali se sa našima kod kombija pa svi zajedno uglas prepričavajući dogodovštine utrpali se u kombije i slijedi vožnja do našeg hotela Mladost. Smjestili smo se a hotel daje dojam kao da se ništa nije promijenilo od olimpijade i 84′, nije loš daleko od tog, planinari smo i spavali smo svagdje, ali zaista kao da je sve stalo u vremenu. Nakon tuširanja, večere i malo druženja, odlično proveden dan prišao je kraju, počela je i kiša pa je zadovoljstvo bilo i veće zbog odluke da planinarimo dan ranije.
Sutra je dan odmora pa se ekipa lijepo opustila, a kako je koga hvatao san tako se i povlačio u sobu pa i ja, a kad tamo kiša curi kroz krovni prozor na tepih u sobi, odlučili smo to zanemariti, ali tada vidimo na zidu sobe malog zelenog (guštera) ups..doduše brzo se on sakrio iza lamperije, ali nekako se nismo htjeli probuditi sa njegovim licem ispred sebe pa se spustimo na recepciju, a tamo ko u nekom filmu Mi “oprostite imamo problem kiša nam curi u sobu”. Recepcionar ” Da li vam curi po krevetu”. Mi “pa ne”. Recepcionar “eto vidite da nema problema”. Mi ” ali, to nije sve, gušter nam šeta po sobi”. Recepcionar ” Gušter, hoćete da ga ja uhvatim i izbacim”. Mi ” sakrio se on iza lamperije”. Recepcionar ” Hm… onda imamo problem”.
Na kraju nam je ipak dao drugu sobu, nismo je puno pregledali da ne nađemo još kakvu aždaju, zaspali smo snom pravednika.
Da smo načisto nisam pisao ovo kao prigovor, već kao anegdotu kojoj se još uvijek smijem kada se sjetim.
30.08. Dan 4.
Ujutro je spavao koliko je tko htio, kišica je rominjala sve za odmor i lagani ritam.
Doručak, kava… više kava, obilazak okolice hotela i dogovor sa Harisom da nas povede do Pješčanih piramida u selo Dončići, mjesto Prin Do, samo 9 km od Foče.
Zanimljivost je da se samo na 4 mjesta u svijetu nalaze ovakvi prirodni fenomeni, u Koloradu, Dolomitima u Đaviljoj Varoši u Srbiji i ove u Foči.
Ove su visine do 20 m, u donjem djelu su šire a gore se sužavaju, te podsjećaju na piramide, izgrađene su od pjeskovite gline pa se zato i zovu Pješčane piramide. Poznate su više od 200 god. još od Austrougarske. Zanimljivo je vidjeti drveće koje raste po rubovima kao da na pola visi u zraku, korijenje je iznad provalije potpuno isprano od zemlje pa se stječe dojam da će svaki tren pasti. Dugotrajni proces erozije te djelovanje snijega, kiše, vjetra, omogućilo je nastanak ovih oblika. Za vrijeme našeg obilaska malo nas je ometala kišica, ali nismo odustali prošetali smo do Vidikovca sa kog se najbolje vide “piramide”.
Stvarno izgledaju prilično krhko i kao da bi se svaki tren mogao urušiti taj pjesak, ali stoji to već 200 god. I više mijenjajući veličinu, poneke se i uruše, ali nastaju nove, zanimljivo je vidjeti kako priroda opet čini nevjerojatna dijela.
Nakon razgledavanja odlazimo u Foču. Najpoznatiji simbol grada je Sahat kula koja dominira panoramom Foče, sagrađena je 1758 god. a satni mehanizam poklon je Dubrovačke republike.
Kroz grad protječe rijeka Ćehotina i tu se ulijeva u Drinu, posjetili smo na desnoj obali Čehotine jednu od najljepših džamija u BiH, Aladža džamija izgrađena prije 500 god. i važi za remekdjelo islamske arhitekture, srušena 1992. te ponovno izgrađena 2019.
Lijep je ovo grad na rijekama, sa teškom prošlošću iz posljednjeg rata, ali sudeći po izgledu vraća se u život i iskreno se nadam da niti grad niti ovi ljudi neće morati prolaziti takve muke. Odlučili smo ručati u po recenzijama sličnim restoranu, a po načinu vođenja izuzetno zanimljivim, naime restoran motel Brioni zapošljava osuđenike iz poluotvorenog tipa zatvora kazneno
popravnog zavoda Foča, nalazi se na istoimenom otočiću Brioni na rijeci Ćehotini.
Ovdje se zatvorenici pripremaju za izlazak na slobodu radeći u restoranu, da bi dobili priliku raditi moraju se iskazati dobrim vladanjem u zatvoru.
Motel se nalazi na prelijepom mjestu i ima lijep park sa mini zoo vrtom, a hrana je pripremljena izuzetno dobro i ukusno, preporučio bih ga svakom tko prolazi kraj Foče,cijene su povoljne u odnosu na druge. O popularnosti mjesta govori i to da u restoranu sa preko 100 mjesta, jedva smo našli slobodne stolove.
Vraćamo se u naš hotel, malo odmora po osobnim željama i priprema za dogovoreni roštilj u privatnoj kući kod Harisivog prijatelja.
Tu smo se spustili u sumrak nedaleko hotela i tu večer smo odlučili dobro proslaviti uspjeh našeg putovanja i planinarenja. Najprije se potegao po koji aperitiv, pa se prionulo na jelo, a onda dobro nahranjeni prepustili se odličnom raspoloženju, pjesmi i plesu, pjevali smo dok nismo promukli.
Želim istaknuti dobru dušu našeg vodiča Harisa za kog smo u sklopu cijene izleta pripremili novčanu nagradu, a za koju isti nije htio ni čuti već je nakon Nininog i mog nagovaranja odlučio uzeti pa su on i drugi vodič Ostoja platili sve naše piće tu večer. Zaista na velikodušniju gestu nisam odavno naišao, jer nije to samo to piće to je najmanje, čovjek je odvojio svoje slobodno vrijeme 5 dana našeg boravka u BiH da bi nama bilo sve lakše i jednostavnije, da ne moramo misliti gdje smo i kamo dalje, hodao je sa nama i vodio nas po planinama slušajući ponekad i naše čangrizanje i bio nam doslovce ruka pomoći na stijenama Maglića, zato mu od srca veliko hvala i našoj Nini koja ga je upoznala na prethodnom planinarenju i sada je tog dobrog čovjeka nazvala i on je za prijateljstvo napravio sve. Pitam se koliko bi nas čak i najbližu rodbinu potpuno besplatno vodali 5 dana gdje god požele, drndajući svojim autom i niti za gorivo uzeti.
Harise hvala ti što mi vraćeš vjeru u ljude.
Kada su nas grla počela izdavati zaputili smo se na zasluženi odmor u sobe i mislim ovaj put da me i dinosaur dočekao u sobi samo bih odmahnuo rukom ako mi ne bi bio baš u krevetu.
30.08. 5.dan
Ujutro nakon doručka nastavak naše kružne ture kroz BiH, opet do Sarajeva pa pokraj Visokog uz rijeku Bosnu, Kakanj, Donji Kakanj, Vitez, Travnik pauza za kavu i kolače, Blagaj, Donji Vakuf i naše sljedeće odredište Jajce.
Na obalama Vrbasa i Plive smjestio se jedan od najljepših gradova u BiH, kako kažu grad svijetla, kamena i vode,kraljevski grad, muzej pod vedrim nebom, grad sa 29 nacionalnih spomenika.
Sam centar grada ukrašava 21 m visoki vodopad, stvara se na mjestu gdje Pliva utječe u Vrbas i među 12 je najljepših na svijetu. Ovdje su ljudi po arheološkim nalazištima živjeli još prije 6000 god.
U 15 vijeku Jajce je bilo sjedište bosanskih kraljeva, a 1461 god. krunisan je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.
Obišli smo tvrđavu sa koje je pogled na cijeli grad, ja sam slučajno upao u katakombe pa sam vidio i to, tada još nisam znao da oltar koji se nalazi u katakombi ispunjava želje ako poželimo želju i tri puta ga obiđemo, ispunit će se.. eto a sad sam mogao biti na Havajima.
Prešli smo preko Pivskog mosta kog još nazivaju i Eiffelov zbog sličnog stila izgradnje kao i poznati toranj, na njemu možete zakačiti lokot kao simbol vječne ljubavi. Obišli smo slap i jest lijep je, čak i ljepši nego što kažu.
Prošetali ulicama, pronašli dobru hranu i najbolje palačinke i nakon dobrog odmora krenuli dalje.
Prolazimo pored Plivskog jezera za koje sam si obećao doći posjetiti opet, izgleda predobro.
Kroz Mrkonjić grad, Ključ, Bosanski Petrovac, pored rijeke Une stižemo u naš Bihać.
Kaže naš jer je nama Gospićanima to najpoznatiji grad u BiH i kada dođemo tu kao da smo već kući.
Stajemo u restoranu na Uni još se malo zasladiti i okrijepiti pa onda još kroz grad, jer smo se eto nakon 5 dana sjetili da bi još sirnicu trebalo maznut.
Prelazak granice je prošao bezbolno, makar da su kakvim detektorom prošli sve bi pištalo od magnetića u torbama. Rano predvečer dolazimo u Gospić sa uvijek istim osjećajem, žal što je završilo i srce veliko ko kuća kada vidimo Velebit. Rastajemo se dijeleći mišljenje kako je 5 dana prebrzo prošlo i sa razmišljanjem kako iduće godine ponoviti da bude bar približno ovako dobro.
Još jednom od mene veliko hvala našoj Nini i Harisu sa njima je sve bilo lakše.
A posebno hvala našim vozačima Marku, Vjeki i Matiji što su sve ove kilometre bili izvrsni i vratili nas sretno kućama.
Lijep pozdrav svima do idućeg puta
