Ovaj uspon od početka nije puno obećavao.
Najprije su Vakula i njegovi prognostičari, još ljetos, za vikend oko 25. listopada, 2025. godine, najavljivali kišu i olujno nevrijeme i to baš za šire područje Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.
Zatim je budno oko vodiča Milana primjetilo, tjedan dana prije izleta, da mu u planu uspona, gotovo godinu dana stoji datum 24. listopada, a svi znaju da je većina usponu naravno subotom i nedeljom. Za naglasiti je i višednevno praćenje prognoze za subotu, jer su opet Vakulini prognostičari iz dana u dan mijenjali prognozu.
I ono malo ljudi, koji su skupili nešto slobodnog vremena za uspon na Veliki Rajnac, dvoumili su se upravo zbog tih naših vrsnih prognostičara.
Tu je ključnu ulogu odigrao opet naš vodič, koji je danima obilazio planinare po kućama, uvjeravajući ih kako će vrijeme ipak poslužiti za uspon.
I konačno je osvanula i ta subota. Svi su se s osmjesima našli na starom mjestu pokraj kapelice, jer je samo nekolicinu, probudio veliki pljusak oko dva sata po ponoći i jer je vrijeme bilo poluoblačno.
Međutim, osmijesi su brzo nestali s lica u 7:00 h, kada nas je pljusak potjerao u aute. Naima, morali smo par minuta čekati jednog našeg člana, koja je kasnio jer je isprobavao koje su leće najpogodnije za jače pljuskove kiše. Ipak, vožnja autocestom nam je budila nadu do te mjere da su pojedini govorili da možda ipak postoji šansa da odradimo planirano, ali na takav koeficijent u kladionicama, nitko normalan ne bi stavio novce. Nada je ipak brzo nestala kod planinarske kuće na Apatišanu kada nas je na startu otpratila, opet naravno, kiša koja je na sreću ipak brzo stala. Možda su tu pomogle molitve nekoliko članova da pomognu vodiču u nakani da nadmaši Vakulu i njegove prognostičare te Vidovitog mu imenjaka. Imenjaka Sijerković mu se ipak čini kao “pretvrd orah”. Medjutim, nikako se nismo mogli riješiti straha od dugo najavljivanog nevremena, koji smo nakratko uspjeli prekinuti s nekoliko šala i veselih pričica te s pogledom na nekoliko originalnih markacističkih rješenja. Za spomenuti je tu i činjenicu da je zub vremena dobrano načeo pamćenje vodiča, nakon gotovo četvrt stoljeća ponovnog pohoda, u kojem je periodu šumarija uspjela izgraditi i asfaltirati nekoliko cesta i vlaka na tom području. Kako smo se približavali vrhu, vjetar je postajao sve jači, a oblaci sve bliži, međutim ni na samom vrhu ih nismo uspjeli dokučiti što nam je obećavalo ipak dobar pogled na kosinjske doline i kišnu Liku na jednu stranu te dio strogog prirodnog rezervata Hajdučkih i Rožanskih kukova kao i suncem okupana prelijepa Jezera na suprotnu stranu. Kako nigdje nismo uspjeli naći natpis vrha, sami smo odabrali najpogodnije mjesto za odraditi par slika i jurnuli nazad prema autima. Na povratku je samo nekolicina nasjela na priču vodiča kako je riječ o umjereno napornom usponu i da se sve može odraditi normalno kroz 4:00 h, a ne kroz 5-6 sati.
Kod auta nas je naša vjerna pratiteljica kiša, ipak pustila da se poslikamo ispred planinarske kuće Apatišan i naučimo najnoviji, pošteniji način dijeljenja pive. Naime, kako vodič u autu nije imao dovoljno limenki pive za svih devet hrabrih, jedan par je podijelio dvije pive i to svaku po pola. Na odlasku nas je sreo domaćin T. Tomajić i srdačno se pozdravio i nasmijao kada smo ga, njemu po ‘ko zna koji put, zamijenili s bratom Josipom.
Ipak, na kraju svega, ostao je zaključak, da nitko nije vjerovao da ćemo to sve uspjet odraditi na vidno oduševljenje svih i kao uvijek, da sreća prati hrabre.
Autor: Milan Štajdohar
