Ispričavam se što opis malo kasni, ali događaja je toliko da vrijeme prebrzo prolazi.
17 odabranih reprezentativaca koji su prošli pripreme diljem lijepe naše pa i visinske u Sloveniji od planinarenja do feštanja otputilo se na međunarodni susret u Bakonybel, u Mađarskoj.
Nije nas prepao ni put od 600 km i 6 sati vožnje, ma mi smo ga uspjeli preći za 10 sati.
Dva kombija ekipe spremne na sve, kofein doping uzima na Dobri, sljedeći na graničnom prijelazu Goričan i eto nas već u Mađarskoj.
Tamo se hvatamo autoputa koji nas svakih par kilometara pošalje u neko poznato Mađarsko mjesto po imenu Kijarat (poslije shvaćamo da taj naziv znači Izlaz).
Uglavnom jedno smo dvadeset puta, još uvijek ne znam zašto ušli i izišli sa autoputa te prošli 47 kružnih tokova, izgleda da tamo baš vole napravit krug po mjestu pa onda nastaviti putovanje.
Naš prvi cilj na putu prema Bakonybelu je naselje Tihany koje se nalazi na istoimenom poluotoku na sjevernoj obali Balatonskog jezera.
To je naselje sa najvećom cijenom nekretnina u Mađarskoj.
Poluotok je okružen ostatcima urušenog vulkana, dok je pepeo razbacan svuda okolo poslije erupcije i nastalo je plodno tlo za uzgoj svega što poželite. Najpoznatiji su po uzgoju lavande te se njen miris i proizvodi od iste mogu naći u svakom kutku Tihanya. Posjetili smo i u središtu poluotoka benediktinski samostan Opatija Tihany koju je 1055.g. osnovao Andrija I Mađarski koji je i pokopan u sklopu crkve. Sadašnji izgled crkva je dobila 1754.g. kada je obnovljena u baroknom stilu, a od nje je i najbolji pogled na Balatonsko jezero(znao je stari Andrija di će kuću pravit).
Kod crkve smo naletili na Mađarsko vjenčanje i izmakli se kod hvatanja buketa, a pošto ne znamo pjevati na mađarskom nismo se uspjeli priključiti svadbi.
Hrpa slikanja, kupovina magnetića, kušanje sladoleda od lavande, pivo, sokić, po cijenama smo brzo shvatili zašto je ovo mjestašce sa najvećim prihodima po glavi stanovnika u Mađarskoj.
Nastavljamo putovanje razgledavajući krajolik i čini mi se da smo po uređenju okoliša puno sličniji Mađarima nego Slovencima i oni kao i mi vole pustiti živice i travu da bujaju u prirodnim oblicima ne remeteći im rast šišanjem i košnjom.
Oko 19 h stižemo do našeg hotela u sred prelijepog parka i odmah na prvu nas je osvojio izgledom, a i sobe su bile skroz dobre.
Spuštamo se na obilatu večeru, odličnu juhu, pohanu piletinu i još nešto što nismo znali kada jesti, naime hladna juha od trešanja koja nije uopće loša i većina nas ju je uzela kao desert, valjda to i jest.
Poslije večere priča, smijeh, druženje, pjesma za kraj sa našim prijateljima iz Zagrebačkog Željezničara koji su nakon iscrpljujuće borbe popustili i otišli prvi spavati pa smo u startu poveli 1:0.
Ujutro izvrstan doručak pa raspored po turama, podijelili smo se u dvije grupe, veća grupa na zahtijevniju turu od 20 km, a manja na 9 km, tu manju je predvodio naš Tomica koji je svojim nepogrešivim instinktom na toj turi pronašao i mjesto sa dobrim vinom i hranom.
Mi na dužoj turi smo se krivo poveselili vodiču od nekih 60 ak godina za kojeg smo tek poslije saznali da je nekakav maratonac pa smo tih 20 km skoro pretrčali, ali prošli smo zaista zanimljivim predjelima, imaju prelijepe bukove šume sa veličanstvenim ogromnim stablima koja izazivaju divljenje.
Malo su nas bunile njihove markacije, ali saznajemo da je svaka staza označena drugom bojom kao kod nas npr. hodočasnike rute.
Bila je to na kraju lijepa šetnja sa usponom na najviši vrh u okolici oko 800 mnv i pogledom sa vidikovca na cijelu okolnu dolinu, nepregledna polja žita.
Po povratku u hotel, hladno pivo, tuširanje, večera pa zabava uz muziku u živo.
Naš domaćin Martin se potrudio i pronašao pjevačicu koja je i zadnji put prije 9 godina na susretu u Mađarskoj svirala kako kažu 5 sati bez pauze.
Iskreno nakon prvih sat vremena smo se ponadali da joj je sa godinama bar mjehur popustio pa da će morati napraviti pauzu, žena je stvarno dala sve od sebe te pjevala i svirala puna 4 sata samo što je to sve na mađarskom, a mi ga još nismo uspjeli naučiti, makar na kraju niti jezik nije bio zapreka da zaplešemo sa svima ostalima i proveselimo se.
Kada je njen koncert završio onda smo opet sa našim zagrepčanima nastavili naš šou, red smijeha, red pjesme i vrijeme je letilo, a odlučili smo se povući istovremeno na spavanje jer uz upornost obje ekipe mislim da bismo dočekali jutro.
Nedjelja zadnji dan susreta kao i uvjek rezerviran je za natjecanja po državama.
Discipline su tradicionalne, kamena s ramena, povlačenje konopa, pikado, skok u dalj i lupanje lonca zavezanih očiju.
Udruživši snage sa zagrepčanima dostojno smo predstavili našu domovinu te pomeli konkurenciju osvojivši prva četiri mjesta te jedno drugo mjesto i završili kao ukupni pobjednici.
Najveće iznenađenje, a tim i radost izazvala je pobjeda u potezanju konopa na koju baš i nismo bili ispraćeni sa optimizmom, naime naša Kate, ja, jedan dječak od 15 godina iz Zagreba još jedna cura iz Zg te gospodin iz Zg koji je jedini među nama izgledao kao čovjek koji ima nešto za reći u ovoj disciplini.
Međutim opet se pokazalo da naš dišpet, inat ili što već ima veću snagu od samih mišića pa smo sredili i Mađare i Slovence koji su baš izgledali kao ozbiljna ekipa, ali eto nagrada za trud je bilo veselje naših vjernih navijača.
Ručali smo odličan mađarski gulaš koji zbog nas nemađara nisu zaljutili kao inače, ali umak je bio pored njega pa tko voli nek izvoli, žličica tog ljutog Pište je dovoljna za tri tanjura.
Martin nam je poslije podijelio zahvalnice i medalje, a mi njemu poklone iz našeg kraja, od nas je dobio našu poznatu travaricu sa Krasna i krasnarski sir, a najviše se obradovao gumenom piletu za njegovog nerazdvojnog prijatelja psa Pepija koji je svoj poklon odmah zgrabio i odnio na sigurno.
Na sastanku sa predsjednicima društava pada dogovor oko idućih susreta te znamo da je red na nas 2028 g. pa vidjevši sada kao i na susretima u drugim mjestima prošlih godina morat ćemo se dobro potruditi da budemo bar jednako dobri domaćini.
Izgrlili smo se sa svima, pozdravili i obećali naći na godinu opet.
Za put nazad odlučili smo se južnom obalom Balatona te svraćemo u Siofok, najpoznatije i najpopularnije mađarsko turističko odredište poznato po najljepšim plažama na cijelom Balatonu zbog čega ga zovu i “ljetnim glavnim gradom Mađarske” te prijestolnicom zabave.
Obilazimo centar Siofoka i kroz lijepo uređen park spuštamo se do plaža, iskreno jezero puno ljepše izgleda iz daljine, kada mu priđemo shvatimo zašto mu je naziv i Blatno jezero, dugačko je 77 km, ali prosječna dubina je samo 3,5 m.
Ljudi se kupaju i uživaju, ali mi ćemo svakako sačekati povratak na naše najljepše Jadransko more.
Ima jedna sličnost u najvećim restoranima uz plažu najviše se prodaju čevapi i kebab kod “Muhameda” i “Ramireza”.
Sam grad je lijep i uredan pravi turistički i trebalo bi dosta više vremena za sve obići.
Nastavljamo put dalje u veseloj atmosferi u kombiju prevaljujemo kilometre kao od šale uz par stajanja u 22 h smo u Gospiću.
Bilo je ovo lijepo putovanje i odlično druženje, možda nismo osvojili neke velike vrhove, ali smo dobili nove prijatelje, vidjeli se sa starima, zajedno planirali neke nove izlete i vratili se ispunjeni zadovoljstvom, živi i zdravi.
Lijep pozdrav do idućeg puta
