Izlet na Veliku Plješivicu je prebačen ranije za dan društva Mrsinj pa je 18.10. odabran za radnu akciju na Kuginoj kući.
Odazvalo se 13 vrijednih ljudi i ja pa smo sa osobnim autima iz maglovitog Gospića krenuli na Velebit do naše kuće. Ispravak nas 14 i ne manje važan pas također oduševljen što će cijeli dan provesti slobodan u prirodi.
Stiglo se do kuće, naložila se vatra, pristavila kava, raspremio doručak ko švedski stol pa kad smo se namazali slanine, pršuta, kobasica, sira, kolača, bili smo spremni za leći, ali neda Marko pauze, pali se motorka i kreće se u spremanje drva. Ekipa kao da sto godina radi zajedno, posao se podijelio i odvija se brže nego pljačka u Louvreu . Pili se, dovozi, Ivica, Marko, Milan, Denis i Nikola rasturaju, ja i Martina cipamo, Jele slaže, Ivana malo slaže pa sa curama Marijom i Marinom peru i čiste kuću, Goran promjera i odmjera za buduće radove, Mario kreči sklonište, a Mrnjo sve nadzire, ne fali zezanja i smijeha.
Na pola posla Goran se baca na pripremu za roštilj, vatrica pucketa, dobro možda i ne u početku, ali dima nam nije falilo. Kada su se još Nikola i Denis primili sjekire a cure slaganja posao je brzo došao kraju, a i Mario je završio na opće zadovoljstvo unutarnju dekoraciju skloništa, prošao je provjeru i na proljeće će slobodno moći okrečiti i ostatak kuće, jesmo velikodušni aaa.
Silan utrošak energije traži i brzu nadoknadu pa Ivica i Goran ubrzavaju pečenje roštilja, jedino krumpir malo kasni, ali uz prvih par komada mesa nije nikom falio tako da smo ga smazali kao desert da nas Marina ne podavi koliko se trudila oko njega, Marina bio je odličan.
Kava i piva pa izaslanstvo Društva kreće do Skorpovca na proslavu otvorenja skloništa gdje je već i naš počasni predsjednik Tomica, ma nema gdje nas nema.
Za spavanje na kući odlučilo se 50%, nije omjer ni loš, drugi su na žalost imali obveze sutradan. A nama su još stigli gosti iz Splita, Sinja, Zadra, Imotskog, Australije, priče, šale i pjesme na svakom ćošku kuće.
Naši dalmatinci kušali su sve što im je Lela ponudila i liker od drena i medicu i orahovac, a ni pelin nije za bacit, nakon cijelog dana planinarenja traži se lijek za bolne noge i nešto od tog sveg im je sigurno i pomoglo jer umor na licima zamijenio je smijeh.
Uz dobru ekipu malo se i kućni red izmijenio pa se na spavanje išlo iza 22, ali još uvijek na vrime da se stigne naspavati do jutra.
Ujutro prije sunca kao pravi domaćini već smo bili na nogama i mirisom kave probudili goste. Razbudili su se brzo što od jake kave što od vode sa bunara za umivanje, zadovoljni noćenjem, a ekipa što je odabrala novouređeno sklonište za spavanje kaže da je bilo vruće kao u sred ljeta, nova pećica donirana od Hps a grije ko luda a provjeru su prošla i nanovo spremljena drva.
Ispratili smo naše nove prijatelje na nastavak Premužićeve a Ivana je nama složila kajganu za prste polizati.
Tada smo se prihvatili još uređenja okućnice, a Mario je sasjeckao SVE za današnji gulaš koji nam je Ivana obećala spremiti dobio je čiste petice iz zalaganja. Kada je sve bilo u povelikoj padeli a radovi na okućnici gotovi odlučili smo da više ne smetamo u kuhinji Ivani koja je čvrsto odlučila ispuniti obećano i nije htjela zamjenu za kuhanje.
Mi smo se zaputili na naša dva najbliža vrha jedna ekipa na Lisac 1449 m, a druga na Laktin vrh 1504 m tako da prekontroliramo i staze koje su od našeg Društva.
Nisu ta dva vrha nešto posebno razvikana, ali pogledi sa njih ne zaostaju za puno poznatijima.
Vidi se more sa otocima, vide se vrhovi znani i neznani, nepregledna šuma u milijun jesenjih boja, Šatorina gordo stoji usred svega, a Dabarski kukovi i njihov najpoznatiji Bačić kuk sa Laktinog vrha kao da su nadohvat ruke.
Lijepo, sunčano i toplo vrijeme nam daje da legnemo na vrhu u požutjelu travu i uživamo bez riječi, bez briga, bez loših misli jednostavno opčinjeni ljepotom koja nas okružuje… jesen na Velebitu… ne postoji slikar niti boje koje bi na platnu mogle dočarati ono što vidimo oko sebe, duša je puna, a mi zahvalni što možemo biti tu.
Nakon podužeg odmora nazad do kuće, a miris iz kuhinje nas vodi i zatvorenih očiju na vrata.
Ivana nam je spremila odličan ručak uz asistenciju masterChefa Ivice pa se tražilo i repete.
Na kraju su naše Dame sve poprale i uglancale, provjerili smo cijelu kuću da li je sve spremno za zimu i krenuli pomalo sa sjetom prema kući.
Bio je ovo prelijep vikend sa puno korisnog odrađenog posla, uz koji smo kao i uvijek stigli i uživati u druženju i planinarenju, a sada čekaju poslovi i obveze koje će lakše proći u slatkim planovima za idući susret na putu u planinu. Razmišljam o našim Malim medvjedićima i oni su ovu nedjelju u Sloveniji, godina polako prilazi kraju a Društvo funkcionira ka švicarska ura, radimo što volimo dajemo sve od sebe i vraća nam se zadovoljstvom i srećom, što poželit više od toga, ljudi odvojite vrijeme za sebe i obnovite duh na planini pa i kada se radi bude lijepo, vjerujte.
Još jednom veliko hvala sudionicima radne akcije kao i našim neumornim Ivani i Pražiću, ljudi čudo ste.
Lijep pozdrav svima do idućeg puta
