Na izlet na vrh Kurozeb krenulo nas je ukupno 35 planinara, a posebno nam je bilo drago što su nam se pridružili i prijatelji iz PD Lisac Gračac te PD Gromovača Otočac. Lijepa brojka, još bolja ekipa.
Osobno sam već duže vrijeme imala želju posjetiti Kurozeb, a s Lucijom sam u više navrata razgovarala kako će me upravo ona jednom povesti na taj vrh. Grebenaste šetnje oduvijek me privlače, pogledi koji spajaju more, otoke i Velebit imaju posebnu čar, a o uvijek zanimljivoj Premužićevoj stazi ne treba ni posebno govoriti.
Zbog još uvijek nestabilnih vremenskih prilika izlet na Bojinac prebacili smo na travanj, pa je spontano pala ideja da ovaj vikend “skoknemo” na Kurozeb. Obavijest je brzo objavljena, a interes je bio velik.
Iz Gospića smo krenuli po kiši, no na Dabarskoj kosi dočekalo nas je čak i sunce. Laganim hodom Premužićevom stazom nastavili smo prema Skorpovcu, dijelom ture koji se pamti po ugodnom ritmu hoda i stalno prisutnim vidicima. Premužićeva staza još je jednom potvrdila zašto je jedan od najvrednijih velebitskih planinarskih pravaca: blagi nagibi, promišljena trasa i neprekidna igra pejzaža. Uz stazu su se već pojavile prve proljetnice, šafrani i jaglaci, koji su cijelom hodanju dali pravi proljetni ugođaj.
Kod novog planinarskog skloništa Skorpovac napravili smo odmor. Sklonište se pokazalo kao vrlo funkcionalna i dobro osmišljena točka za predah , skladno uklopljena u okoliš i značajna kao sigurnosno uporište na ovom dijelu Velebita. Nakon kraće pauze nastavili smo dalje prema vrhu.
Sat i pol hoda do grebena prošao je gotovo neprimjetno, u razgovorima sa svima koji su se našli u blizini. S kraja kolone, gdje su bili Juka i Ćoa, povremeno se prolamao glasan smijeh, sve do posljednjih metara pred greben, kada se vrijeme odlučilo ozbiljno poigrati s nama. Pljusak se sručio, navlačimo kabanice i tih zadnjih nekoliko metara prolazimo po kiši. Na samom vrhu Kurozeba (1176 m) dočekale su nas čak i pahulje snijega, prognoza je, ovaj put, bila potpuno točna.
Povratak prema Skorpovcu protekao je u klasičnom planinarskom duhu: neki potpuno mokri, neki tek djelomično, ali svi u dobrom raspoloženju. Usput su se, naravno, vodile detaljne analize i usporedbe, koje su cipele izdržale, čije su čarape popustile, koje jakne su se pokazale pouzdanima, a koje su zakazale. Zaključak je bio jasan: slijedi nadopuna opreme, barem za one kod kojih je test u stvarnim uvjetima razotkrio slabosti.
Na povratku kod Skorpovca susrećem Vlatka koji brine o skloništu, i koji nam daje vrijedan savjet da iza sebe pobrišemo i uredimo sklonište. U tom duhu planinarske odgovornosti i brige o zajedničkom prostoru, Lucija i Marina ostaju nakon nas te brišu pod i dodatno uređuju i sređuju sklonište.
Posebno vrijedi istaknuti da je naš član iz Nizozemske, Noah, na svom posljednjem druženju s nama bio iskreno oduševljen izletom. Promjenjivi vremenski uvjeti, od kiše i sunca do snijega na vrhu, dodatno su obogatili njegovo velebitsko iskustvo.
Na turi nas je iznenadio i najmlađi sudionik, dječak od svega pet godina, čiji dolazak bio iznenađenje. Mali planinar junački je odradio dio ture od Skorpovca i nazad, uz podršku svoje bake i oduševljenje prisutnih.
Unatoč vremenskim prilikama, iza sebe smo ostavili 26 kilometara hoda, zadovoljni što smo uspješno povezali dugu rutu, dobro društvo i planinarski doživljaj koji će se još dugo prepričavati. Okupljanje na Dabarskoj kosi proteklo je u opuštenom tonu, a druženje smo nastavili u hostelu uz juhice, pivicu i ostale sitnice koje nakon dana na stazi posebno gode.
Još jedan izlet, još jedno druženje i još jedna priča za pamćenje.
Autor: Paula Perković
