Tmuran tjedan, magloviti dani, vlaga i kiša ni traga zimi ni temperatura neće u minus još će se i pršuti pokvarit, kiselo brate baš kiselo nije ni čuditi što su Englezi na glasu kao mrgodni kad im je ovako 70% godine.
Na sve to danas je prvi dan zime, trebalo bi se popet na Oštru ka i svake godine i kao i sve drugo u životu kada nešto moraš onda se sav uzjoguniš,
neda ti se nikud. Prekapaš po sebi tražeći svjetlo, tražeći razlog zašto bi poslije dobrog ručka izišao iz tople kuće makao se od kauča koji privlači i odlijepio oči sa predbožićnih filmova.
I eto ga.. to je to.
U svakom tom filmu netko učini nešto lijepo ne za sebe već za druge i to ga na kraju usreći više nego onog kom je išao činiti.
Hvala Bogu imamo naše Male Medvjediće kojima je naša Oštra njihov Mount Everest, koji su na nju krenuli još u naručjima i na leđima svojih majki i očeva, a sada već svojim koračićima savladavaju prepreke za koje mi je teško i zamisliti kako izgledaju u njihovim očima, e pa ako smo mi bili pokretači planinarenja naše djece sada su oni svjetlo i plamen koji će nas povesti do vrha i ne smije nam niti pasti na pamet da budemo Grinch koji im je ukrao Božić.
Organizacija je prošla tiho, ali pouzdano onako kako Bubica zna, moje je bilo samo da pokupim vino i čaj koji je spremila Jele te da ga ne prospem putem do vrha… skoro sam i uspio, ali bar mi auto za promjenu miriše na vinsku bačvu.
Na početku staze nestrpljivo je čekalo 15 ak malih i isto toliko odraslih planinara, spremnih krenuti na vrh. Čim smo se našli krenulo je zezanje, smijeh i samo pozitiva. Stigli su nam naši stari prijatelji iz Otočca i dvoje novih iz Rijeke, a i među Medvjedićima nova lica, e pa spremni smo im pokazati sa naše Oštre najveći grad u Europi 967 km kvadratnih u srcu Like.
Uspon je uz mala proklizavanja prošao glatko, a Medvjedići se snalaze bolje nego mi, najmlađi planinari još ne idu ni u školu, a najstariji se osamdesete hvata, čisti dokaz da godine su samo broj i dok nam je duh mlad starosti nema.
Svake godine pa i ove djedica Božićnjak zastane na Oštri par dana prije Božića, sluša dječje želje i pakuje darove, a samo mali planinari imaju čast posjetiti ga na vrhu i zasladiti se iz njegove torbe, a hvala Bogu i na baki Božićnjak koja se pobrinula za nas veliku djecu pa smo se
ugrijali kuhanim vinom. Djedica je ovaj put mislio na sve pa su se sa zvučnika čuli zvončići i božićne pjesme, možda je malo nedostajalo snijega, ali dobrog raspoloženja sigurno nije.
Rani sumrak nas je natjerao niz brdo da ne bi imali noćni spust, “oprezno i polako klizavo je” ponavljamo našim Medvjedićima, a oni bez problema piče dok mi ponegdje i zadnjim krajem kočimo niz brdo.
Svi živi i zdravi dolazimo do kraja i nekako nam kratko bilo ko uvijek kad smo skupa pa se prebaci još koja priča i nazdravi za sljedeći susret. Bio je ovo lijep trenutak odmora od svega, a sada opet
predblagdansko ludilo, čišćenje, spremanje, nakuhavanje, pečenje i tko zna što još.
Hvala vam Mali Medvjedići što ste nas izvukli iz kuće i darovali nam smijeh, radost i druženje, hvala i tebi bako Božićnjak što si našla vremena i za nas uz svu brigu o djedici i vilenjacima.
Za kraj ponovit ću riječi jednog Medvjedića već citiranog i od drugih ” Ljudi moji bilo je odlično ‘
Zastanimo i radujmo se jedni drugima, poklonimo sebe svojim voljenima više će vrijediti nego svi pokloni svijeta.
Lijep pozdrav svima do idućeg puta.
