Ponedjeljak, 13. kolovoza, pola šest ujutro, dva su dana do blagdana Velike Gospe. Osim gospićkih pekara i rijetkih entuzijasta, budna je i družina koja ima namjeru prehodati Južni Velebit od Baških Oštarija do Velikog Rujna.
Precizno izrađeni plan sada već tradicionalne hodnje gospićkih planinara na Veliko Rujno počeo se odvijati. Unaprijed dogovorenim preciznim manevrom Uglovnica-Budak-Čardak-Žabica kompletirali smo se i krenuli prema startnoj točki, staroj školi na Baškim Oštarijama. Nakon posljednjih dogovora, po VPP-u put juga krenulo se u 6:15. Nakon prelaska preko Sladovače nismo se dali zbuniti križanjima na koja smo nailazili, odvojke prema Sadikovcu, a nešto kasnije prema Konjskom ostavili smo za neka druga vremena. Put nas je dalje vodio prema Piskovitoj kosici, križanju VPP-a s markiranom stazom koja povezuje Brušane s velebitskim podgorjem. Tu smo nakon otprilike dva sata hoda napravili prvu pauzu, opalili par fotki i krenuli dalje. Ivana i Paula, pametnija i ljepša polovica našeg kvarteta, lakoćom su nosile svoje ruksake nakrcane velikim zalihama vode, hrane i svih ostalih sitnica zbog kojih je naše putovanje imalo luksuzni štih. Prolaz kroz Ramino korito završava velikim usponom nakon sveukupno oko 5 sati hoda. Pogled unazad pokazuje da je to duboki i dugački usjek obrastao gustom šumom. Cijelim putem vrijeme nam je išlo na ruku tako da niti ovdje nismo doživjeli vlagu, sparinu i komarce, što prema većini informacija koje smo imali spada u standardni paket Ramina korita. Hodali smo lagano s dosta kratkih pauza na kojima smo se brzinski osvježavali i kontrolirali položaj i smjer kretanja na karti.
Cijeli put je inače izvanredno markiran tako da se prosječan poznavalac ovog područja može snalaziti i bez karte.Sklonište na Šugarskoj dulibi odredili smo kao mjesto gdje ćemo se malo bolje odmoriti i nešto ozbiljnije pojesti.
Pošto smo imali dosta vode nismo se puno obazirali na šternu na kojoj se mogu dopuniti zalihe vode, ali nadali smo se sresti, iz mnogih planinarskih priča opjevane, divlje krave koje slobodno lutaju ovim područjem, domaće mlijeko sigurno ne bi odbili. Ali ništa. Nakon sat vremena ljenčarenja, red je krenuti dalje. Stap, krajnji cilj prvoga dana još je prilično daleko. Još uvijek smo se kretali prilično lagano i putem se dogovarali kojim putem ćemo proći posljednju dionicu. Prva opcija preko Jelove Ruje duža je, ali od iskusnih kolega preporučena kao bolji izbor. Međutim staza preko Panosa, premda nam je napomenuto da je vrlo teška, u tom trenutku izgledala je iz nekog razloga privlačnija, a prema karti i prilično kraća. A i nije nas lako zaplašiti, nije to uspio niti medo kojega smo inkomodirali u Raminom koritu, pa gdje će planinarska staza ma kakva god bila.
Na kraju nam je bilo jasno zašto su nam svi savjetovali da ako ne moramo ne idemo ovuda.
Staza je općenito vrlo teška, a kada se na nju dođe nakon deset sati hoda tada nema zafrkancije, ona izvlači iz čovjeka sve preostale rezerve snage. Umor se lagano taložio u mišićima, iza svakog zavoja očekivali smo naznaku da smo blizu cilju, i onda nakon punih 12 sati hoda dolazimo do Stapa, prekrasne kotline okružene visokim okomitim stijenama koja će ugostiti na počinak četiri umorne figure.Druženje ispred Tatekovog skloništa bilo je vrlo kratko.
Klopa i izležavanje na klupama s pogledom usmjerenim u savršeno vedro nebo. Prof. Marko nam skreće pozornost na to da se u trenutnoj konstelaciji prostor-vrijeme nalazimo u idealnom položaju kako bi promatrali kišu meteora u narodu poznatu kao „Suze sv. Lovre“.
Međutim umor je jači od svega, dugi dan je došao do svog kraja
Ustajanje je u osam. Jedan po jedan izvukli smo se iz skloništa i spakirali stvari. Prema utvrđenom planu naša grupa treba se spojiti s drugom (Edita, Jelena, Milan i Ivan) koja je tog jutra krenula ispod Visočice i preko Jandrine poljane hitala u našem smjeru. I spojili smo se na kraju točno ispod kuka Stapina. Ova družina, osim što je sa sobom dopremila dodatne zalihe vode, dan prije na Velikom Rujnu utvrdila je logor s potrebnom logistikom koji će nam po dolasku poslužiti za odmor i druženje. Put od Stapine prema Rujnu je ugodan za hodanje, a jedina mu je mana manjak hlada „kad uprži zvizdan“. E da, na ovom potezu nalazi se Kamena galerija, prekrasan splet kamenih oblika i škrapa za kojega se svakako isplati izdvojiti sat vremena. Osim nevjerojatnih kamenih figura, ova kružna staza nudi i dozu alpinističkog adrenalina (pitajte Jelenu ako ne vjerujete). Putem dalje, lagano smo se spustili u Malo Rujno, a hlad kod prvih kuća na koje smo naišli iskoristili smo ponovno za ugodno ljenčarenje. Bilo je oko 16 sati kada smo stigli u naš kamp ispod Bojina kuka. Brzinsko podizanje šatora, osvježavanje na šterni pokraj crkvice, pokretanje roštilja, aktiviranje kamperske opreme bili su uvertira za daljnji tijek večeri koji ne treba detaljno opisivati onome tko je već kampirao u prirodi sa prijateljima. Mora se napomenuti da je završne kockice mozaika ovog druženja postavilo dodatno pojačanje iz Gospića (Tomica, Joso, Brlić) s kojima je stigla hrana, piće i odlično raspoloženje – tada je sve sjelo na svoje mjesto.
U jutro na Velu Gospu ova velebitska visoravan napunila se autima i ljudima.
Centar događanja je crkvica Uznesenja Blažene Djevice Marije koju je 1930. godine uz pomoć ljudi iz Starigrada izgradio don Ante Adžija, njihov župnik i planinar. Svetkovina Vele Gospe tradicija je još iz dana kada su se za ovaj blagdan oko crkvice okupljali stočari koji su preko ljeta živjeli u brojnim zaseocima u okolini. Sredinom prošlog stoljeća način života se mijenja i ovi krajevi su opustjeli.
Unatoč tome održala se tradicija zbog koje se i dan danas ovdje okuplja značajan broj ljudi emotivno vezanih za ovaj kraj, ali i hodočasnika i planinara.
Nakon mise i procesije ljudi su se počeli razilaziti. I mi smo spakirali svoje stvari i autima se uputili strmom cestom (LJ.Ć.R) s Rujna prema moru.