Ove godine bablje ljeto je nekako potrajalo dosta dugo pa se još i u drugoj polovici rujna kupalo u Karlobagu, da naglasim u toplom moru.
Čak je i u našem Gospiću dnevna temperatura još dobrano iznad 20 stupnjeva.
Sve to skupa doprinijelo je da skoro pa zaboravimo pozdraviti dolazak jeseni na našem tradicionalnom usponu na Oštru i Metlaču.
Srećom naš Brka osjeti jesen u kostima makar se ona maskirala i u ljeto pa nas je na vrijeme opomenuo.
Organizirali smo se na brzinu i odlučili da ove jeseni idemo samo na Metlaču u poslijepodnevnim satima nakon ručka kada se jutarnja magla digne kao zastor na pozornici i otkrije nam scenografiju novog dana.
Sastajemo se kao i uvijek u Kaluđerovcu kod crkve Svetog Nikole nas dvadesetak od čega osam naših najvjernijih Malih Medvjedića.
Kao i uvijek nazdravimo prije kretanja i pomalo kroz šljivike koji ove godine ne obećavaju šljiva ni za pekmez idemo do naše staze.
Marta, Ante, Marko, Anika, Josip, Karmen, Katja budućnost našeg planinarstva vode nas na vrh a za njima naša četvoronožna prijateljica Lola vuče svoju vodičku tako da pomalo zavidimo na toj pomoći.
A na kraju kolone mudrost ove skupine, zastajemo hvatamo paru i malo češće od ostalih se divimo ljepotama, e pa u tome je i čar zrelijih godina nemaš više snage za ustrčati na vrh pa stigneš sve vidjeti, pomirisati, dodirnuti, čak više ne težiš osvojiti brdo samo pustiš brdo da osvoji tebe.
A sa nama je i naša najmlađa planinarka na Metlači, mala Katja četiri godine, koja kao i mi sitnim, ali sigurnim korakom ide sve više i više ponosna na svaki metar.
Kod vidikovca odmor uz prelijep pogled na livade, šume, rijeku, tu slikarsku paletu na kojoj su se pomiješale boje od zelene, plave, bakrene, purpurne, da pomješale su se, ali na takav skladan način da nas jednostavno očarane puste razmišljati i maštati.
Kroz ove naše uspone po godišnjim dobima i promatrajući promjene ne može čovjek ne naći sličnost sa životom.
Proljeće – mladost
Novi izdanci kreću sve klija sve se budi i raste ubrzano i odjednom želi i cvjetati i listati, dižu se grane prema nebu sve više i više ne misli se na sutra jer se hoće sve odmah i sada, a misli su lagane poput leptira svijet oko nas je mistični travnjak sa milion cvjetova.
Ljeto – zrele godine i snaga
Cvjetovi su se pretvorili u plodove i naša leđa kao i grane povijaju se pod teretom ali ponos je velik jer to je vrhunac vlastite kreacije. Ponekad muči suša, ponekad se natjera tuča, ali snaga je tolika da sve tegobe ne mogu nadmašiti ljepotu života zrelog i slatkog, prožetog strašću za stvaranjem.
Jesen- kasne godine i mudrost
Učimo kako dostojanstveno usporiti. Jesen je raskošna i mudra, strasti se stišavaju ubiru se plodovi rada, ne gubi se na ljepoti dobiva se na dubini. Odbacujemo staro lišće kao brige koje više nemaju smisla kao ni tuđa mišljenja o našem životu Postajemo mirniji, tiši, poput listopadnog sunca koje sad ne prži već miluje.
Jesen nas uči prolaznost, ali i stvarnoj ljepoti života. Vremena još ima dosta, a sabralo se i iskustva koje nam govori kako proživjeti ostatak.
Zima – starost i mir
Ne treba ni zimu u životu shvaćati kao kaznu već zasluženi odmor nakon putovanja kroz prethodne tri dobi.
Zima nas vrati u toplu kuću, daje nam mir, vraća skromnost, smanjuje prohtjeve i daje nam pravo da kažemo ” mi više ne moramo ništa”.
Zima nas priprema za san uz obećanje da ciklus ne prestaje, u vjeri da će proljeće opet doći i opet će klica izići iz leda potaknuta svjetlošću i toplinom nekog novog sunca.
Da dragi moji, sve ovo čovjek vidi sa vidikovca na Metlači ako se potrudi doći kroz sva četiri godišnja doba.
Idemo mi dalje na vrh, Lola se malo precijenila pa sada više ne vuče, sada je ona vučena do vrha.
Na vrhu gozba i zdravice, djeca po zasluženi sokić, a odrasli likerić.
Na vrhu naši Mali Medvjedići ponosno poziraju, spremajući uspomene koje će ih kada porastu dovesti opet ovdje.
Lagano šuškajući i razgrćući nogama lišće kroz ugodnu hladovinu silazimo niz brdo sa druge strane i vraćamo se nazad.
Prošle godine je bila i berba vrganja, ali ove kiše malo kasne pa još nema tih darova.
Spuštamo se i krećemo kroz selo prema polaznoj točki, a ljepota mjesta me svaki put oduševi, ako želite vidjeti kako su kuće u Lici izgledale prije 100 godina dođite u Kaluđerovac, ovdje još uvijek ima par očuvanih primjeraka koji živo oslikavaju tadašnji način života.
Povratak do auta nije kraj, dan je prelijep, društvo dobro pa se nikom ne da kući. Zasjeli smo uz put pa neki pomogli djeci riješiti višak slatkiša, a i naše napitke nije sretno vraćati pa smo i to riješili.
Bio je ovo još jedan ispunjen dan u kom smo se maknuli iz dnevne rutine.
Lijep pozdrav do idućeg puta
