Vremenska prognoza za ovaj izlet je bila dobra (poluoblačno i prohladno vrijeme), ali napadali snijeg, od dan prije, je stvorio manje poteškoće. Naime, prema svjedočenju domicilnih ljudi, snijeg je na tom području neumorno padao tokom cijelog petka i do navečer ga je napadalo od 20-25 cm. Stoga su se noć prije pohoda pojavile opravdane sumnje o mogućnosti odrade planiranog izleta. Toga je dijelom bio svjestan i vodič, međutim nije bilo promjene plana pa se skupina od 14 članova iz Gospića s dva kombija u 7:00 h zaputila prema najvišem vrhu Samoborskog gorja te obližnjem Oštricu. U Otočcu su nam se pridružila još četiri naša hrabra člana.
Kopnena zemlja do Kapele te nekolika centimetara snijega na izlasku iz tunela oko Modruša, ulijevala su nam nadu u dobar ishod pohoda. Međutim, nakon prvog pogled na Samoborsko gorje i Japetić s nadvožnjaka u Karlovcu, u prvom kombiju je zavladala neugodna tišina. Ovi iz drugog kombija to možda tada još nisu bili primijetili. Spomenuti obronci su bili zavijeni u pravo zimsko bjelilo. U stvarno stanje na terenu smo se ubrzo uvjerili kada se, u kratkom vremenskom periodu uspona cestom od Jastrebarskog prema prijevoju Velika vrata, visina snijega naglo povećala s nekoliko centimetara na minimalno 20 cm. Na sve strane je zavladala prava zimska idila što je sve utjecalo na vodiča-vozača da se pomalo počeo gubiti po strmim plešivičkim cesticama te smo u jednom trenutku izvršili manevar s kombijima kroz privatno dvorište i “prolaz u zelenoj” ogradi od pačeperesa. Na preostaloj dionici ceste od nekoliko kilometara, oko prijevoja Velika vrata, spasili su nas zimska služba koja je netom prije nas očistila pristupnu cestu prema selu Mali Lipovec te djelatnici Hep-a koji su cestu počistili od nekoliko porušenih stabala pod težinom snijega.
U selu, nedaleko bivše planinarske kuće, Šojićeve kuće, dočekao nas je bračni par koji žive u okolici i koji su se, s jednim od naših Milana, dogovorili da nam se pridruže u pohodu. Poslije njihove srdačne dobrodošlice i razmjena pića, počastili su nas s autohtonom rudarskom štrudlom koja nam je dala dodatnu energiju za ono što nas čeka u ostatku dana. To je bio samo početak njihovog cjelodnevnog gostoprimstva u što smo se sve tokom dana u potpunosti uvjerili.
Slijedila je najzahtjevnija dionica uspona od približno 400 m visinske razlike prema vrhu Japetića i planinarskom domu. Na našu veliku sreću, iz Zagreba i Samobora su prije nas stigli planinari i izletnici pa su nam dobro utabali “prtinu” što nam je znatno olakšalo uspon. Međutim, najteže stvari su se događale onima koji nisu poslušali preporuke vodiča da se stavlja kapuljača preko glave jer su isti osjetili što znači količina od jedne lopate snijega na glavi i iza vrata koja padne s krošanja stabala. Negdje na pola uspona, ražalostila nas je i vijest sa začelja od našeg predsjednika, da je jedna naša članica, zbog zdravstvenih poteškoća, odustala od uspana i vratila se u M. Lipovec.
Nakon 1:30 h hoda, prvu toplu okrijepu izvršili smo u planinarskom domu Žitnica pod vrhom Japetića. Tu pada i dogovor da pet članova obiđe obližnju piramidu (vidikovac) i vrati se stazom od prijevoja V. vrata do sela M. Lipovac prema kombijima, a ostalih 14 nastavlja grebenskom stazom ili Jaskanskim planinarskim putom prema Oštrcu i pl. domu Željezničar. Tu su uvjeti na stazi bili nešto teži jer su nanosi snijega bili nešto veći i jer je prije nas prošlo nešto manje ljudi, ali smo svi smjelije grabili u nadi da nas u domu čeka dobar grah, sarma ili gulaš te obilje pića. Prije ručka, onako izgladnjeli, skoknuli smo “u par minutana” na vrh Oštrca, “opalili” par slika (pogled je bio jedinstven jer se upravo pojavilo sunce iznad Slovenije i Alpa) i pečata te jurnuli u dom na ručak koji je sve ugodno iznenadio kvalitetom i količinom. Nakon ugodnog boravka i druženja od cca 1h nastupili su bolji poznavaoci preostalog puta te su prekinuli hedonizam u domu jer nam je slijedila dionica od približno 1:15 h hoda po brojnim grebenima i livadama te spust prema kombijima. Na jednom od grebena iznenadio nas je helikopter hrvatske policije u ophodnji, ali i naš domaćin koji je iz ruksaka izvadio dron pomoću kojeg je također odradio par slika. Zalazak sunca, strm spust po raskvašenom snijegu te umor od cjelodnevnog hoda po njemu, učinili su to da se ni’ko nije obazirao na preporuke vodiča da se još obiđe stari grad Lipovec koji se nalazio tek nekoliko desetaka metara od staze pa se on sam uvjerio u zapuštenost ovog zanimljivog starog grada.
Po povratku kod kombija oprostili smo se od srdačnih domaćina te jurnuli kombijima po strmim, uskim i zaleđenim samoborskim cesticama do prve slastičarne gdje nas je naša Marijana iz Otočca počastila slasnim samoborskim kremšnitama koji su bili kao “točka na i” cjelodnevnog druženja.
Na povratku kući mnogi su se složili da ujutro nisu vjerovali da će nam onoliki snijeg, svih 6 sati boravka na otvorenom, omogućiti ugodno druženje u prelijepom Samoborskom gorju.
Ostaje još samo preporuka obilaska istoga u svibnju za vrijeme kopnog terena i bujne vegetacije jer to područje tada nudi veliku raznovrsnost krajobraza, flore i faune.
Autor: Milan Štajdohar
