Vodiči društvenih izleta

Društvo bogatije za pet vodiča društvenih izleta!

Organiziranje izleta i tura temeljna je djelatnost planinarskih društava i klubova, a sigurno vođenje planinara neposredan način ostvarivanja te važne zadaće. Prošle godine u Srednjoročnom planu razvoja planinarstva 2011. – 2015. Skupština HPS-a donijela je Smjernice prema kojima društvene izlete mogu voditi isključivo licencirani vodiči HPS-a. Vodeći se tim smjernicama i naše Društvo odlučilo je stručno osposobljavati kadrove pošto godišnje organiziramo, uz redovne mjesečne društvene izlete, i nekoliko velikih pohoda.

Nakon obuke i stručnog osposobljavanja u Baškim Oštarijama tijekom rujna, protekli vikend održan je ispit za prvu kategoriju planinarskih vodiča – vodiča društvenih izleta. Dvadeset kandidata iz cijele Hrvatske dva dana je polagalo zahtjevan ispit koji se sastojao od teoretskog i praktičnog dijela. Posebna znanja i vještine trebalo je pokazati na dijelu ispita koji se odnosio na pružanje prve pomoći, orijentaciju i osnove spašavanja te su kandidati koji nisu zadovoljili poslani na popravni rok. Petero članova gospićkog Željezničara uspješno je položilo teoretski i praktični dio, nakon čega su postali ponosni vlasnici vodičke značke. Značke i vodičke iskaznice novim vodičima uručio je Zoran Bistričić, pročelnik potkomisije za vodiče društvenih izleta. Vodiči su Ivana Butorac Galac, Lucija Bušljeta, Paula Fajdić, Milan Klobučar i Nikolina Rukavina.

 

Naši novi članovi uplovili u bračnu luku

Naši novi članovi Kate i Krešo vjenčali su se u Bristu, prelijepom mjestu u Makarskom primorju.

Kate iz Brista i Krešo iz Senja, oboje s mora, odlučili su provesti zajednički život negdje između rodnih mjesta. Potraga za poslom dovela ih je u Gospić gdje su odlučili ostati i postati planinari. Naši su članovi od ove godine,

 

Usprkos lošem vremenu održan 5. pohod Tragom zbjega lovinačkog kraja

Loša prognoza najavljivana je danima prije, ali našeg predsjednika Čanića optimizam nije napuštao.

U lokalnim medijima dan prije pohoda rekao je da neće biti kiše te se u popodnevnim satima spakirao i s Markom otišao put Dušica kako bi nas tamo dočekao s planinarima HPK-a Vučje bratstvo koji su i obnovili istoimeno sklonište.

Skeptično smo krenuli iz Gospića budući su nas kiša i grmljavina probudile već oko šest. Oko 8 sati bili smo kod pivnice Pupi u Svetom Roku. Tad smo već znali da 150 najavljenih planinara neće doći međutim neki su ipak došli izdaleka i zaslužili su da ih spomenemo.

Dva planinara iz osječkog društva Zanatlija, iz Rijeke – PD-a Učka, Milan Katalinić koji je stigao sam, iz Zagreba najveća grupa – jedanaestero planinara Ericsson Nikole Tesle, HPD-a Matice – dvoje, Gračac Crnopca – četvero, Mrsinjgrada – troje te HPD-a HZZO – dvoje planinara.

Znali smo, ako ništa, zbog njih vrijedi ipak poći Tragom zbjega… Tada je uslijedio i poziv našeg predsjednika koji je javio da na Dušicama i na Svetom brdu kiša ne pada.

Više se nije imalo što razmišljati, oko 60 planinara krenulo je, kako je i zamišljeno, automobilima put Alana te u 10 sati dalje pješice šumskom cestom prema Dušicama. Šarenu povorku kišobrana i kabanica čak je kod Jurjevića stanova točno u podne dočekalo i sunce. Sveto brdo izgledalo je primamljivo iako su mu s ličke strane prijetili oblaci.

Samo da „skoknemo“ na Dušice na čaj pa ćemo ipak ostvariti cilj… Predsjednik Čanić, Marko i Vučje bratstvo oduševljeno su nas dočekali s rakijom i čajem. 

Međutim dok smo se ugodno družili i odmarali oblaci su ipak stigli do Svetog brda te smo nakon jednog manjeg pljuska i početka grmljavine ipak krenuli natrag istim putem oko 13 sati i 30 minuta.

Ne moram ni reći koliko je bilo naše razočaranje, kiša nas ne bi spriječila, ali grmljavina… Ovaj put Sveto brdo osvojila su samo trojica najhrabrijih – dva planinara iz Gračaca i gospićki umjetnik Ivan Golac koji nam se pridružio na pohodu.

 

Zahtjevno planinarsko hodočašće na Veliko Rujno

Ponedjeljak, 13. kolovoza, pola šest ujutro, dva su dana do blagdana Velike Gospe. Osim gospićkih pekara i rijetkih entuzijasta, budna je i družina koja ima namjeru prehodati Južni Velebit od Baških Oštarija do Velikog Rujna.

 

Precizno izrađeni plan sada već tradicionalne hodnje gospićkih planinara na Veliko Rujno počeo se odvijati. Unaprijed dogovorenim preciznim manevrom Uglovnica-Budak-Čardak-Žabica kompletirali smo se i krenuli prema startnoj točki, staroj školi na Baškim Oštarijama. Nakon posljednjih dogovora, po VPP-u put juga krenulo se u 6:15. Nakon prelaska preko Sladovače nismo se dali zbuniti križanjima na koja smo nailazili, odvojke prema Sadikovcu, a nešto kasnije prema Konjskom ostavili smo za neka druga vremena. Put nas je dalje vodio prema Piskovitoj kosici, križanju VPP-a s markiranom stazom koja povezuje Brušane s velebitskim podgorjem. Tu smo nakon otprilike dva sata hoda napravili prvu pauzu, opalili par fotki i krenuli dalje. Ivana i Paula, pametnija i ljepša polovica našeg kvarteta, lakoćom su nosile svoje ruksake nakrcane velikim zalihama vode, hrane i svih ostalih sitnica zbog kojih je naše putovanje imalo luksuzni štih. Prolaz kroz Ramino korito završava velikim usponom nakon sveukupno oko 5 sati hoda. Pogled unazad pokazuje da je to duboki i dugački usjek obrastao gustom šumom. Cijelim putem vrijeme nam je išlo na ruku tako da niti ovdje nismo doživjeli vlagu, sparinu i komarce, što prema većini informacija koje smo imali spada u standardni paket Ramina korita. Hodali smo lagano s dosta kratkih pauza na kojima smo se brzinski osvježavali i kontrolirali položaj i smjer kretanja na karti.

Cijeli put je inače izvanredno markiran tako da se prosječan poznavalac ovog područja može snalaziti i bez karte.Sklonište na Šugarskoj dulibi odredili smo kao mjesto gdje ćemo se malo bolje odmoriti i nešto ozbiljnije pojesti.

Pošto smo imali dosta vode nismo se puno obazirali na šternu na kojoj se mogu dopuniti zalihe vode, ali nadali smo se sresti, iz mnogih planinarskih priča opjevane, divlje krave koje slobodno lutaju ovim područjem, domaće mlijeko sigurno ne bi odbili. Ali ništa. Nakon sat vremena ljenčarenja, red je krenuti dalje. Stap, krajnji cilj prvoga dana još je prilično daleko. Još uvijek smo se kretali prilično lagano i putem se dogovarali kojim putem ćemo proći posljednju dionicu.  Prva opcija preko Jelove Ruje duža je, ali od iskusnih kolega preporučena kao bolji izbor. Međutim staza preko Panosa, premda nam je napomenuto da je vrlo teška, u tom trenutku izgledala je iz nekog razloga privlačnija, a prema karti i prilično kraća.  A i nije nas lako zaplašiti, nije to uspio niti medo kojega smo inkomodirali u Raminom koritu, pa gdje će planinarska staza ma kakva god bila.

Na kraju nam je bilo jasno zašto su nam svi savjetovali da ako ne moramo ne idemo ovuda.

Staza je općenito vrlo teška, a kada se na nju dođe nakon deset sati hoda tada nema zafrkancije, ona izvlači iz čovjeka sve preostale rezerve snage. Umor se lagano taložio u mišićima, iza svakog zavoja očekivali smo naznaku da smo blizu cilju, i onda nakon punih 12 sati hoda dolazimo do Stapa, prekrasne kotline okružene visokim okomitim stijenama koja će ugostiti na počinak četiri umorne figure.Druženje ispred Tatekovog skloništa bilo je vrlo kratko. 

Klopa i izležavanje na klupama s pogledom usmjerenim u savršeno vedro nebo. Prof. Marko nam skreće pozornost na to da se u trenutnoj konstelaciji prostor-vrijeme nalazimo u idealnom položaju kako bi promatrali kišu meteora u narodu poznatu kao „Suze sv. Lovre“.

Međutim umor je jači od svega, dugi dan je došao do svog kraja

 

Ustajanje je u osam. Jedan po jedan izvukli smo se iz skloništa i spakirali stvari. Prema utvrđenom planu naša grupa treba se spojiti s drugom (Edita, Jelena, Milan i Ivan) koja je tog jutra krenula ispod Visočice i preko Jandrine poljane hitala u našem smjeru. I spojili smo se na kraju točno ispod kuka Stapina. Ova družina, osim što je sa sobom dopremila dodatne zalihe vode, dan prije na Velikom Rujnu utvrdila je logor s potrebnom logistikom koji će nam po dolasku poslužiti za odmor i druženje.  Put od Stapine prema Rujnu je ugodan za hodanje, a jedina mu je mana manjak hlada „kad uprži zvizdan“. E da, na ovom potezu nalazi se Kamena galerija, prekrasan splet kamenih oblika i škrapa za kojega se svakako isplati izdvojiti sat vremena. Osim nevjerojatnih kamenih figura, ova kružna staza nudi i dozu alpinističkog adrenalina (pitajte Jelenu ako ne vjerujete). Putem dalje, lagano smo se spustili u Malo Rujno, a hlad kod prvih kuća na koje smo naišli iskoristili smo ponovno za ugodno ljenčarenje. Bilo je oko 16 sati kada smo stigli u naš kamp ispod Bojina kuka. Brzinsko podizanje šatora, osvježavanje na šterni pokraj crkvice, pokretanje roštilja, aktiviranje kamperske opreme bili su uvertira za daljnji tijek večeri koji ne treba detaljno opisivati onome tko je već kampirao u prirodi sa prijateljima. Mora se napomenuti da je završne kockice mozaika ovog druženja postavilo dodatno pojačanje iz Gospića (Tomica, Joso, Brlić) s kojima je stigla hrana, piće i odlično raspoloženje – tada je sve sjelo na svoje mjesto.

U jutro na Velu Gospu ova velebitska visoravan napunila se autima i ljudima.

Centar događanja je crkvica Uznesenja Blažene Djevice Marije koju je 1930. godine uz pomoć ljudi iz Starigrada izgradio don Ante Adžija, njihov župnik i planinar. Svetkovina Vele Gospe tradicija je još iz dana kada su se za ovaj blagdan oko crkvice okupljali stočari koji su preko ljeta živjeli u brojnim zaseocima u okolini. Sredinom prošlog stoljeća način života se mijenja i ovi krajevi su opustjeli. 

Unatoč tome održala se tradicija zbog koje se i dan danas ovdje okuplja značajan broj ljudi emotivno vezanih za ovaj kraj, ali i hodočasnika i planinara.

 

Nakon mise i procesije ljudi su se počeli razilaziti. I mi smo spakirali svoje stvari i autima se uputili strmom cestom (LJ.Ć.R) s Rujna prema moru.

Gospićani na danima planinara Herceg-Bosne

Četiri planinara gospićkog Željezničara sudjelovala su na Danima planinara Herceg–Bosne,18. i 19. kolovoza,koji su se održali u Roškom polju (Općina Tomislavgrad), podno planine Zavelim, po kojem se nazvalo i planinarsko društvo koje je organiziralo susrete.

 

Gospićane su predstavljali: Tomislav Čanić koji je ujedno zastupao Hrvatski planinarski savez, Vlatko Rudelić, Jure Fajdić i Nikola Žafran. Prvog dana popeli su se na najviši vrh planine Kolakovac visok 1347 metara za što im je trebalo pet sati, a u poslijepodnevnim satima prisustvovali su športskim natjecanjima.

Navečer druženje uz živu glazbu, a sljedećeg dana bili su na svetoj misi u Svetištu sv. Ivana. Na susrete se odazvalo 28 društava iz Herceg–Bosne i 10 iz Hrvatske s više od 400 planinara.

U nedjelju nakon ručka podijeljene su zahvalnice, priznanja i pokloni, a predstavnici planinarskih udruga izrazili su svoje oduševljenje organizacijom i sadržajima susreta, gostoljubivošću domaćina, prekrasnom prirodom i ambijentom uz stalni šum živog izvora. Ovo je planinarima gospićkog Željezničara peto sudjelovanje na Danima planinara Herceg-Bosne.Sudjelovanje planinara iz Hrvatske na ovim manifestacijama je potpora domaćinima u nastojanjima očuvanja samosvojnosti Hrvata u susjednoj ispaćenoj državi – Bosni i Hercegovini.

 

T.

1. SASTANAK INICIJATIVNOG ODBORA ZA DOM NA VISOČICI

Kako smo i najavljivali, naše Društvo pokrenulo je inicijativu za obnovu planinarskog doma na Visočici.

2. studenoga ove godine Upravni odbordonio je odluku o pokretanju inicijative za obnovu planinarskog doma na Visočici i o tome obavijestio Grad Gospić, Hrvatski planinarski savez, HGSS, Park prirode Velebit, Turističku zajednicu grada i HPD Visočicu koji su delegirali po jednog člana u Inicijativni odbor. Na sastanku Inicijativnog odbora, koji je održan u utorak, 27. studenoga svi su podržali inicijativu i dogovorili se o predstojećim aktivnostima.Do sljedećeg sastanka Inicijativnog odbora koji će se održati 4. prosinca, svaki od navedenih subjekata izaći će s prijedlozima viđenja budućeg projekta, kao i svog učešća i doprinosa realizaciji cjelokupnog projekta.

Tada će se dogovoriti glavni investitor i nositelj izgradnje. Planinarski dom ne bi služio samo planinarima, nego i drugim sportašima za kondicijske pripreme, trkačima, skijašima i turistima kojih je na Velebitu sve više. Na pokretanje ove inicijative, koja se planira već duže vrijeme, ponukala nas je i planinska utrka koja se svake godine održava u organizaciji Atletskog kluba „Velebit 2001.“, a cilj je vrh Visočice. S utrke su i ove godine svi natjecatelji otišli impresionirani ljepotom Visočice i željom da se ponovno vrate.

 

Sedmero članova Željezničara pohađalo tečaj za vodiče društvenih izleta

Uz planinare iz Rijeke, Petrinje,  Velike Gorice,  Brinja i Korenice sedmero članova našeg društva odlučilo je upotpuniti svoja znanja i sposobnosti te smo u Baškim Oštarijama pohađali tečaj za vodiče društvenih izleta u organizaciji Komisije za vodiče HPS-a.

 

Tečaj je trajao dva vikenda, a na samom početku uvodnim predavanjem počastio nas je glavni tajnik HPS-a Darko Berljak te nas je pozdravio i pročelnik Komisije za vodiče Dorijan Klasnić.

Drugi vikend pridružio nam se je i naš predsjednik i dopredsjednik HPS-a Tomislav Čanić. Odslušali smo sve predviđene teme po programu školovanja HPS-a; teoretske – povijest planinarstva, ustroj HPS-a i vodičke službe, oprema, prehrana, opasnosti u planini, zaštita prirode, meteorologija, reljef, organizacija izleta te smo odradili i vježbe na terenu – pružanje prve pomoći, osnove spašavanja, kretanje u planini i vođenje skupine te orijentaciju. Najzabavnija nam je bila čvorologija, a orijentacija nam je zadala najviše muke, sjever više nije bio tamo gdje je trebao biti, kompasi „kao“ nisu bili ispravni. Ali zahvaljujući ustrajnosti naših instruktora i nakon prospavane noći, gradivo je „sjelo„ na svoje mjesto i uspjeli smo naći stojne točke, azimute i kontraazimute.Tečaj je završio izletom na obližnje Ljubičko brdo na kojemu smo primijenili novostečena znanja. Ispit polažemo u studenom.

 

Planinari na južnom Velebitu

Planinari Željezničara često organiziraju izlete na južni Velebit kojima je polazna točka Nacionalni park Paklenica.

Tako su u subotu „odradili“planiranu srednje zahtjevnu turu Velika Paklenica – Struge. Turu su savladali i novi najmlađi članovi pod vodstvom iskusnog vodiča društvenih izleta Lucije Bušljete. Grupa je krenula oko sedam sati iz Velike Paklenice prema planinarskom domu Paklenica gdje su se okrijepili te nastavili dalje prema prijevoju Buljma (1394 m). Nakon tri sata hoda i savladavanja visinske razlike od oko 900 metara stigli su do Buljme s koje se otvara pogled na prostranu valovitu udolinu Struge. Sa zapadne strane Struga su vrhovi Badanj (1638 m) i Višerujna (1632 m), a s istočne strane lanac najviših velebitskih vrhova.

Nažalost, dobar vidik kvarili su magla i niski oblaci. Nakon petnaestak minuta uspona, točno u podne, planinari su stigli do planinarskog skloništa Struge (1400 m). Tu su zatekli Žutog kako se i sam sprema u dolinu prije prave zime i snijega te su ručali, odmorili se i zadovoljni krenuli natrag.

 

Naši novi markacisti

U Baškim Oštarijama proteklog vikenda održan je još jedan tečaj školovanja planinarskih kadrova, ovaj put u organizaciji Komisije za planinarske putove HPS-a.

 

38 planinara iz 11 planinarskih društava položili su pismeni i praktični dio ispita te uspješno završili tečaj za markaciste.