Izlet na Konjevaču (1381 m) KT LGB

Konjevača je još jednom pokazala kako je jedan od najzahtjevnijih, ali i najatraktivnijih vrhova obilaznice Lički gorski biseri.

Odlučili smo zaokružiti našu izletničku aktivnost za 2012. godinu posjetom ovoj južnovelebitskoj ljepotici na samom kraju godine.

30. prosinca u 8 sati i 30 minuta krenuli smo od lovačke kuće Lagosta iz Brušanske dulibe laganim hodom do Petrova dolca u koji smo stigli za sat vremena. Očekivali smo takav lagan uspon do vrha međutim čekalo nas je iznenađenje.

Zadnji strmi dio uspona prije izlaza na sedlo između Male i Velike Konjevače, kroz bukovu šumu, bio je teži i opasniji nego što smo očekivali. Snijeg se zaledio pa smo usporeno napredovali pokušavajući cipelama i štapovima pronaći uporište za svaki novi korak tražeći najbolji put. Umjesto predviđenih sat vremena, trebala su nam skoro dva, pa smo na vrhu bili oko 11 sati i 30 minuta. Ali i opet se je isplatilo osvojiti vrh, Konjevača vas svaki put namami da joj obećate ponovni dolazak. Ljepotu pogleda najbolje će vam prenijeti fotografije, a za poseban osjećaj morat ćete se popeti gore. Za silazak smo odlučili nikako ne ići istim putem i „gubiti“ glavu na ledu nego smo lagano sišli po hrptu Male Konjevače.

Taj put bio bi dobra alternativa za uspon u zimskim uvjetima jer je koliko toliko osunčana strana pa na njoj nema leda koji bi vas usporavao.

 

Izvješće sa skupštine

Na održanoj izvanrednoj skupštini donijet je plan i program rada s financijskim planom za 2013.  godinu, usvojen je novi – ponešto izmijenjeni sastav upravnog odbora te su usvojene izmjene i dopune Statuta.

Tako su uz dugogodišnjeg predsjednika Društva Tomislava Čanića i novu dopredsjednicu Društva Ivanu Butorac Galac, članovi upravnog odbora: Josip Brozičević, glavni tajnik, Eduard Fajdić, pomoćnik tajnika, Milan Klobučar, član i ujedno voditelj markacističke sekcije i planinarske kuće Kugina kuća, Tomislav Rukavina, član i ujedno pročelnik povjerenstva za obrazovanje kadrova, Nikola Milinković, član i ekonom društva, Ivan Galac, član i kućni majstor u planinarskim kućama, Paula Fajdić, član i pročelnica Povjerenstva za priznanja i odlikovanja, Lucija Bušljeta, član i pročelnica izletničke sekcije i Josip Serdar, član. Uz članove Upravnog odbora više nego ostali bit će angažirani Miroslav Petrešević, koji će biti voditelj planinarske kuće Vila Velebita, Nikolina Rukavina za vođenje WEB stranice, Andrija Benković za vođenje planinarske obilaznice Lički Gorski biseri i pohoda Četiri godišnja doba na Oštri. Kristijan Arbanas, novi član Društva, obavljat će zahtjevnu dužnost blagajnika i voditelja knjigovodstva. Predsjednik Tomislav Čanić Skupštinu je izvijestio o radu Društva u protekloj godini. Naglasio je kako je posebno uspješno odrađeno školovanje kadrova pa je opću planinarsku školu u organizaciji Društva završilo dvadeset polaznika.  Sedmero planinara završilo je tečaj za vodiče društvenih izleta, a dvoje za markaciste.Zahvaljujući Gradu Gospiću koji je za školovanje kadrova odobrio znatna sredstva, planinari će se i ove godine moći dalje usavršavati.

Uspješni su bili i tradicionalni pohodi – Pohod na Visočicu u kojemu je sudjelovalo oko 200 planinara, Tragom zbjega lovinačkog kraja koji je postao jako popularan među planinarima te pohod Četiri godišnja doba na Oštri. U financijskom izvješću kojeg je potvrdio Nadzorni odbor istaknuto je da se poslovalo racionalno, a sredstva koja su ostala po završnom računu bit će usmjerena na daljnje jačanje materijalne osnove Društva, poticanje obrazovanja mladih kadrova i razne druge aktivnosti. 

 O Planu i programu rada s financijskim planom u 2013.  godini govorio je glavni tajnik Josip Brozičević. Društvo će se posebno posvetiti pripremi izgradnje planinarskog doma na Visočici, proširenju obilaznice Lički gorski biseri za tri nova vrha, markiranju novih planinarskih staza i daljnjem obrazovanju kadrova.

Kao slabija strana u prošlogodišnjem radu Društva istaknuta je nerealiziranost plana izleta, relativno slab odaziv na zajedničke izlete te problem individualizma odnosno odvajanje onih članova koji ostvaruju veće planinarske pothvate.

 

Martinje – Gospićani na Krndiji

Da gospićki planinari znaju spojiti ugodno s korisnim najbolje svjedoči tradicionalno organizirani izlet za Martinje kada je 11 naših članova otputovalo u ravnu, ali i bregovitu Slavoniju.

Prvog dana planinari su se uputili na Krndiju gdje su pohodili Lončarski vis i Bedemgrad, a drugog dana sudjelovali su u ceremonijalnom krštenju mošta na Trgu graševine u Kutjevu.  Nakon zabavne noći u subotu, u nedjelju su Gospićani sudjelovali na okupljanju planinara kojem je nazočilo preko 1200 planinara iz cijele Hrvatske i oko 300 planinara iz susjednih država.  Nakon degustacije kvalitetnih kutjevačkih vina, posjećen je i podrum vinogradara ličkog porijekla Daria Zorića, a potom i podrumi još „ličkijeg“ Pere Majetića koji je otišao iz rodnog kraja u pečalbu „trbuvom za kruvom“ i postigao svojom sposobnošću i samoprijegornim radom zavidne poslovne rezultate. OPG Majetić sada raspolaže s preko 70 hektara vinograda, ima prenoćište sa suvremeno opremljenim sobama i restoranom izvrsne gastronomske ponude domaćih specijaliteta. Tu je i vinska kuća s preko 100.000 litara vrhunski kvalitetnih vina. Pero je bio oduševljen s ličkim planinarima kojima je prezentirao svoja dostignuća i organizirao degustaciju izuzetno kvalitetnih vina. Osim nadaleko poznate kutjevačke graševine, bili su tu sivi i crni pinot, chardonay, rajski rizling… Poslije prezentacije gostima iz Like s ponosom je pokazao zbirku ličkih starina koje su krasile zidove restorana isto kao i brojne obiteljske fotografije i zaslužene diplome s mnogih izložbi vina.

 

Tekst: T. Čanić

Fotografije: J.

Noćni uspon na Visočicu

Potaknuti tekstom „Priče velebitskih noći“ pokojnog Ante Rukavine, zaljubljenika u Velebit i strastvenog planinara, osmero planinara Željezničara uputilo se u predvečerje na Visočicu kako bi doživjeli zalazak sunca na vrhu, i kako bi pogledali svjetla rodnog grada iz jedne drugačije perspektive. Kako se spuštala noć, u svakom trenutku bilo je sve više svjetala, sve više zvijezda,

 

Visočica opet živi – planinari i trkači za obnovu Gojtanovog doma

Dvadeset dana nakon tradicionalnog planinarskog pohoda na Visočicu, 21.srpnja, na Visočici je opet bilo živo. Njen vrh bio je cilj planinske utrke u organizaciji Atletskog kluba „Velebit 2001.“.

Kako je jednom rekao jedan od trkača „najljepši cilj u Hrvatskoj“, osvojili su ove godine i pripadnici oružanih snaga država NATO saveza te natjecatelji država iz regije. Nesebičnim zalaganjem i entuzijazmom predsjednika Kluba Josipa Milinkovića, koji je i naš član te ostalih članova AK „Velebit“,

ova utrka je konačno zasluženo dobila javno priznanje u obliku pokroviteljstva predsjednika Ive Josipovića,  velike podrške MORH-a i povećane medijske pozornosti.  Na poziv AK „Velebit“ i planinari Željezničara došli su podržati ovaj spektakl na omiljenom im vrhu te pomoći organizatorima. Odlična organizacija, lijepa i atraktivna staza te nezaboravan pogled na vrhu rezultirali su odličnim utiscima.

Najčešće postavljeno pitanje trkača upućeno nama,  planinarima, odnosilo se na razrušeni Gojtanov dom pokraj kojeg prolazi staza – kada će se obnoviti? Stoga je PD „Željezničar“ odlučilo pokrenuti inicijativu za obnovu ovog doma, u kojoj će nas, nadamo se, podržati institucije vlasti i svi ostali. S obnovljenim domom užitak boravka na Visočici bio bi potpun,a njegovo postavljanje u funkciju sigurno bi pridonijelo ovoj,

 

Vodiči društvenih izleta

Društvo bogatije za pet vodiča društvenih izleta!

Organiziranje izleta i tura temeljna je djelatnost planinarskih društava i klubova, a sigurno vođenje planinara neposredan način ostvarivanja te važne zadaće. Prošle godine u Srednjoročnom planu razvoja planinarstva 2011. – 2015. Skupština HPS-a donijela je Smjernice prema kojima društvene izlete mogu voditi isključivo licencirani vodiči HPS-a. Vodeći se tim smjernicama i naše Društvo odlučilo je stručno osposobljavati kadrove pošto godišnje organiziramo, uz redovne mjesečne društvene izlete, i nekoliko velikih pohoda.

Nakon obuke i stručnog osposobljavanja u Baškim Oštarijama tijekom rujna, protekli vikend održan je ispit za prvu kategoriju planinarskih vodiča – vodiča društvenih izleta. Dvadeset kandidata iz cijele Hrvatske dva dana je polagalo zahtjevan ispit koji se sastojao od teoretskog i praktičnog dijela. Posebna znanja i vještine trebalo je pokazati na dijelu ispita koji se odnosio na pružanje prve pomoći, orijentaciju i osnove spašavanja te su kandidati koji nisu zadovoljili poslani na popravni rok. Petero članova gospićkog Željezničara uspješno je položilo teoretski i praktični dio, nakon čega su postali ponosni vlasnici vodičke značke. Značke i vodičke iskaznice novim vodičima uručio je Zoran Bistričić, pročelnik potkomisije za vodiče društvenih izleta. Vodiči su Ivana Butorac Galac, Lucija Bušljeta, Paula Fajdić, Milan Klobučar i Nikolina Rukavina.

 

Naši novi članovi uplovili u bračnu luku

Naši novi članovi Kate i Krešo vjenčali su se u Bristu, prelijepom mjestu u Makarskom primorju.

Kate iz Brista i Krešo iz Senja, oboje s mora, odlučili su provesti zajednički život negdje između rodnih mjesta. Potraga za poslom dovela ih je u Gospić gdje su odlučili ostati i postati planinari. Naši su članovi od ove godine,

 

Usprkos lošem vremenu održan 5. pohod Tragom zbjega lovinačkog kraja

Loša prognoza najavljivana je danima prije, ali našeg predsjednika Čanića optimizam nije napuštao.

U lokalnim medijima dan prije pohoda rekao je da neće biti kiše te se u popodnevnim satima spakirao i s Markom otišao put Dušica kako bi nas tamo dočekao s planinarima HPK-a Vučje bratstvo koji su i obnovili istoimeno sklonište.

Skeptično smo krenuli iz Gospića budući su nas kiša i grmljavina probudile već oko šest. Oko 8 sati bili smo kod pivnice Pupi u Svetom Roku. Tad smo već znali da 150 najavljenih planinara neće doći međutim neki su ipak došli izdaleka i zaslužili su da ih spomenemo.

Dva planinara iz osječkog društva Zanatlija, iz Rijeke – PD-a Učka, Milan Katalinić koji je stigao sam, iz Zagreba najveća grupa – jedanaestero planinara Ericsson Nikole Tesle, HPD-a Matice – dvoje, Gračac Crnopca – četvero, Mrsinjgrada – troje te HPD-a HZZO – dvoje planinara.

Znali smo, ako ništa, zbog njih vrijedi ipak poći Tragom zbjega… Tada je uslijedio i poziv našeg predsjednika koji je javio da na Dušicama i na Svetom brdu kiša ne pada.

Više se nije imalo što razmišljati, oko 60 planinara krenulo je, kako je i zamišljeno, automobilima put Alana te u 10 sati dalje pješice šumskom cestom prema Dušicama. Šarenu povorku kišobrana i kabanica čak je kod Jurjevića stanova točno u podne dočekalo i sunce. Sveto brdo izgledalo je primamljivo iako su mu s ličke strane prijetili oblaci.

Samo da „skoknemo“ na Dušice na čaj pa ćemo ipak ostvariti cilj… Predsjednik Čanić, Marko i Vučje bratstvo oduševljeno su nas dočekali s rakijom i čajem. 

Međutim dok smo se ugodno družili i odmarali oblaci su ipak stigli do Svetog brda te smo nakon jednog manjeg pljuska i početka grmljavine ipak krenuli natrag istim putem oko 13 sati i 30 minuta.

Ne moram ni reći koliko je bilo naše razočaranje, kiša nas ne bi spriječila, ali grmljavina… Ovaj put Sveto brdo osvojila su samo trojica najhrabrijih – dva planinara iz Gračaca i gospićki umjetnik Ivan Golac koji nam se pridružio na pohodu.

 

Zahtjevno planinarsko hodočašće na Veliko Rujno

Ponedjeljak, 13. kolovoza, pola šest ujutro, dva su dana do blagdana Velike Gospe. Osim gospićkih pekara i rijetkih entuzijasta, budna je i družina koja ima namjeru prehodati Južni Velebit od Baških Oštarija do Velikog Rujna.

 

Precizno izrađeni plan sada već tradicionalne hodnje gospićkih planinara na Veliko Rujno počeo se odvijati. Unaprijed dogovorenim preciznim manevrom Uglovnica-Budak-Čardak-Žabica kompletirali smo se i krenuli prema startnoj točki, staroj školi na Baškim Oštarijama. Nakon posljednjih dogovora, po VPP-u put juga krenulo se u 6:15. Nakon prelaska preko Sladovače nismo se dali zbuniti križanjima na koja smo nailazili, odvojke prema Sadikovcu, a nešto kasnije prema Konjskom ostavili smo za neka druga vremena. Put nas je dalje vodio prema Piskovitoj kosici, križanju VPP-a s markiranom stazom koja povezuje Brušane s velebitskim podgorjem. Tu smo nakon otprilike dva sata hoda napravili prvu pauzu, opalili par fotki i krenuli dalje. Ivana i Paula, pametnija i ljepša polovica našeg kvarteta, lakoćom su nosile svoje ruksake nakrcane velikim zalihama vode, hrane i svih ostalih sitnica zbog kojih je naše putovanje imalo luksuzni štih. Prolaz kroz Ramino korito završava velikim usponom nakon sveukupno oko 5 sati hoda. Pogled unazad pokazuje da je to duboki i dugački usjek obrastao gustom šumom. Cijelim putem vrijeme nam je išlo na ruku tako da niti ovdje nismo doživjeli vlagu, sparinu i komarce, što prema većini informacija koje smo imali spada u standardni paket Ramina korita. Hodali smo lagano s dosta kratkih pauza na kojima smo se brzinski osvježavali i kontrolirali položaj i smjer kretanja na karti.

Cijeli put je inače izvanredno markiran tako da se prosječan poznavalac ovog područja može snalaziti i bez karte.Sklonište na Šugarskoj dulibi odredili smo kao mjesto gdje ćemo se malo bolje odmoriti i nešto ozbiljnije pojesti.

Pošto smo imali dosta vode nismo se puno obazirali na šternu na kojoj se mogu dopuniti zalihe vode, ali nadali smo se sresti, iz mnogih planinarskih priča opjevane, divlje krave koje slobodno lutaju ovim područjem, domaće mlijeko sigurno ne bi odbili. Ali ništa. Nakon sat vremena ljenčarenja, red je krenuti dalje. Stap, krajnji cilj prvoga dana još je prilično daleko. Još uvijek smo se kretali prilično lagano i putem se dogovarali kojim putem ćemo proći posljednju dionicu.  Prva opcija preko Jelove Ruje duža je, ali od iskusnih kolega preporučena kao bolji izbor. Međutim staza preko Panosa, premda nam je napomenuto da je vrlo teška, u tom trenutku izgledala je iz nekog razloga privlačnija, a prema karti i prilično kraća.  A i nije nas lako zaplašiti, nije to uspio niti medo kojega smo inkomodirali u Raminom koritu, pa gdje će planinarska staza ma kakva god bila.

Na kraju nam je bilo jasno zašto su nam svi savjetovali da ako ne moramo ne idemo ovuda.

Staza je općenito vrlo teška, a kada se na nju dođe nakon deset sati hoda tada nema zafrkancije, ona izvlači iz čovjeka sve preostale rezerve snage. Umor se lagano taložio u mišićima, iza svakog zavoja očekivali smo naznaku da smo blizu cilju, i onda nakon punih 12 sati hoda dolazimo do Stapa, prekrasne kotline okružene visokim okomitim stijenama koja će ugostiti na počinak četiri umorne figure.Druženje ispred Tatekovog skloništa bilo je vrlo kratko. 

Klopa i izležavanje na klupama s pogledom usmjerenim u savršeno vedro nebo. Prof. Marko nam skreće pozornost na to da se u trenutnoj konstelaciji prostor-vrijeme nalazimo u idealnom položaju kako bi promatrali kišu meteora u narodu poznatu kao „Suze sv. Lovre“.

Međutim umor je jači od svega, dugi dan je došao do svog kraja

 

Ustajanje je u osam. Jedan po jedan izvukli smo se iz skloništa i spakirali stvari. Prema utvrđenom planu naša grupa treba se spojiti s drugom (Edita, Jelena, Milan i Ivan) koja je tog jutra krenula ispod Visočice i preko Jandrine poljane hitala u našem smjeru. I spojili smo se na kraju točno ispod kuka Stapina. Ova družina, osim što je sa sobom dopremila dodatne zalihe vode, dan prije na Velikom Rujnu utvrdila je logor s potrebnom logistikom koji će nam po dolasku poslužiti za odmor i druženje.  Put od Stapine prema Rujnu je ugodan za hodanje, a jedina mu je mana manjak hlada „kad uprži zvizdan“. E da, na ovom potezu nalazi se Kamena galerija, prekrasan splet kamenih oblika i škrapa za kojega se svakako isplati izdvojiti sat vremena. Osim nevjerojatnih kamenih figura, ova kružna staza nudi i dozu alpinističkog adrenalina (pitajte Jelenu ako ne vjerujete). Putem dalje, lagano smo se spustili u Malo Rujno, a hlad kod prvih kuća na koje smo naišli iskoristili smo ponovno za ugodno ljenčarenje. Bilo je oko 16 sati kada smo stigli u naš kamp ispod Bojina kuka. Brzinsko podizanje šatora, osvježavanje na šterni pokraj crkvice, pokretanje roštilja, aktiviranje kamperske opreme bili su uvertira za daljnji tijek večeri koji ne treba detaljno opisivati onome tko je već kampirao u prirodi sa prijateljima. Mora se napomenuti da je završne kockice mozaika ovog druženja postavilo dodatno pojačanje iz Gospića (Tomica, Joso, Brlić) s kojima je stigla hrana, piće i odlično raspoloženje – tada je sve sjelo na svoje mjesto.

U jutro na Velu Gospu ova velebitska visoravan napunila se autima i ljudima.

Centar događanja je crkvica Uznesenja Blažene Djevice Marije koju je 1930. godine uz pomoć ljudi iz Starigrada izgradio don Ante Adžija, njihov župnik i planinar. Svetkovina Vele Gospe tradicija je još iz dana kada su se za ovaj blagdan oko crkvice okupljali stočari koji su preko ljeta živjeli u brojnim zaseocima u okolini. Sredinom prošlog stoljeća način života se mijenja i ovi krajevi su opustjeli. 

Unatoč tome održala se tradicija zbog koje se i dan danas ovdje okuplja značajan broj ljudi emotivno vezanih za ovaj kraj, ali i hodočasnika i planinara.

 

Nakon mise i procesije ljudi su se počeli razilaziti. I mi smo spakirali svoje stvari i autima se uputili strmom cestom (LJ.Ć.R) s Rujna prema moru.