PD Želježničar Gospić

Dostojanstveno i lijepo na Svetom brdu

Pohod za hrvatske branitelje poginule na Velebitu i obilježavanje dvadeset i devete obljetnice zbijega lovinačkog kraja

19. rujna preko 300 pripadnika specijalnih jedinica policije i Hrvatske vojske iz Domovinskog rata, njihove rodbine i planinara iz cijele Hrvatske, obilježili usponom na Sveto brdo  sjećanje na poginule branitelje na Velebitu, kao i 29. obljetnicu zbijega žitelja lovinačkog kraja preko Velebita za spas svojih života od agresora. Organizatori ovog jedinstvenog pohoda bili su Udruga SJP „Grom“ Karlovačke županije te HPD „Gora“ iz Zagreba i PD „Željezničar“ iz Gospića. Suorganizator pohoda su bile članice Udruge žena Domovinskog rata iz Zadra. Ovim zajedničkim pohodom organizatori su još jednom htjeli zahvaliti svakom hrvatskom branitelju koji je obranio našu domovinu, a posebno onima koji su dali ono najdragocjenije – svoj život za ostvarenje dugogodišnjeg sna Hrvata. Sudionici pohoda su se posebno prisjetili staza i putova kojima su stanovnici Lovinca, Cerja, Svetog Roka, Ričica i brojnih zaselaka morali u zbijeg da bi spasili živu glavu od razularenih četnika potpomognutim vojnicima bivše JNA.                                                                                                                                                      

Pripadnici planinarske satnije Velebit, SJP MUP-a RH, Termiti, Tigrovi, satnije Ban Jelačić te drugih postrojbi HV-a i HOS-a, zaslužne su što danas možemo slobodno kročiti i planinariti našim Velebitom, istakao je jedan od glavnih organizatora, član HPD „Gora“ Josip Lukinić – Jopa u svom sadržajnom izlaganju uoči svete mise.

Uspon na Sveto Brdo iz tri pravca

           Zbog poštivanja epidemioloških mjera sudionici pohoda na Sveto brdo krenuli su iz tri pravca. Tako je 50 planinara iz Gospića, Crikvenice i Senja krenulo iz Bunovca, mnoge braniteljske udruge i nekoliko planinarskih iz pravca Egeljca, a ponajveći broj planinara i drugih sudionika iz pravca Malog Halana od Majstorske ceste. Iako je iz svih pravaca podjednako teško doći do drugog po visini vrha na Velebitu (visokog 1751 metar), svi su bez problema došli na svoj sveti cilj. Poneka grupa je pjevala domoljubne pjesme, a preko tridesetero djece od koji ni jedan nije stariji od 13 godina davale su svojim bezbrižnim skakutanjem po strmoj stazi dodatnu snagu onima koji su imali problema s kondicijom i godinama. Prekrasno vrijeme za hodanje, fotografiranje i uživanje u predivnim pogledima na sve strane, a posebno s vrha do bisernog Jadrana, za mnoge je bilo neponovljivo.

            Bilo je uz skaute ljudi svih godišta od 13 do 80. Na pohodu su sudjelovali mnogi umirovljeni pripadnici raznih postrojbi specijalne policije kao kutinski Risovci, bjelovarske Omege, šibenski Jastrebovi, osječki Orlovi, karlovački Gromovi, zagrebačke Alfe. Pridružili su im se i veterani Vukova, Gromova i Tigrova. Uz spomenute planinare iz Gospića, Crikvenice i Senja, pohodu su se odazvali planinari iz Otočca, Delnica, Karlovca, Zagreba, Zadra, Duge Rese i drugih mjesta. Zanimljivo je da se drugog dana s istim ciljem pojavilo još oko stotinjak planinara koji nisu mogli doći na pohod iz raznih razloga. U nedjelju su najbrojniji bili planinari iz Ivanca, koji su došli proslaviti uz svoju desetu obljetnicu i svoj prvi organizirani uspon nakon osnivanja društva. Bilo je to 2010. godine upravo na pohod koji je organizirao PD Željezničar pod nazivom Tragom zbjega lovinačkog kraja 1991. Uz njih došli su planinari Kapele iz Zagreba, grupa iz Zadra i više manjih grupica drugih društava.

            Izuzetno vrijedno spomena je sudjelovanje 35 katoličkih skauta iz Vodica od kojih je najstariji imao samo 13 godina. Predvodio ih je Marko Juričev Martinčev koji je zajedno sa suprugom na uspon poveo četvero svoje djece. Najmlađa sudionica pohoda je bila njihova šestomjesečna beba. Zanimljivo je da su pripadnici kutinskih Risova došli dan ranije u Egeljac i kampirali na mjestu pogibije njihovog suborca. Iako većina Risovaca nisu aktivni planinari, kao i neki drugi, uspeli su se na velebitski sveti vrh.

Misa na Jurjević stanovima

            Po silasku sa Svetog brda vrhunac planinarsko-braniteljskog događanja bila je sveta misa na Jurjević stanovima iznad Dušica, koja se održala po svim epidemiološkim propisima uz posebnu distancu na otvorenom. Misu je predvodio velečasni Josip Šimatović, čuvar Nacionalnog svetišta na Udbini. Misno slavlje se odvijalo uz pratnju tamburice, violine i gitare u sklopu nastupa sastava Vila Velebita koji je misi na otvorenom dao poseban štih. Vila Velebita je duhovni simbol naše najveće planine. Za Vilu Velebita se stradavalo i ginulo posebno u razdoblju između dva posljedna rata. Vila je obranjena. Postoji puno udruga koje nose njezino ime od zajednice ličkih društava u ratu, novina, planinarskog doma, firmi…

           Iznimno sam ponosan na naše zajedništvo, naglasio je velečasni Šimatović, budući smo dva vrlo bitna pohoda objedinili u jedan. Osobno sam planinar tako da mi nije bilo teško popeti se na ovaj veličanstveni vrh. Prilikom dolaska ljudi koji nisu mogli dalje hodati došli su do Jurjevića stanova, uživali u prekrasnoj prirodi, razgledali ove živopisne pejzaže i družili se. Ovom prigodom napravili smo jedan mali vrtić za klince koji su se posebno zabavili. Općenito vladala je lijepa i opuštena atmosfera u kojoj su svi uživali svaki na svoj način. Po završetku svete mise velik broj vjernika se pričestio.

            U uvodnoj riječi prije mise, Josip Lukinić iz HPD Gora, nakon pozdrava svima između ostalog nadahnuto je rekao: „ Zašto je Velebit čudesna planina? Zato što su na njoj planinari postali ratnici, a ratnici planinari. Planinska satnija Velebit je prva postrojba koja je zauzela vrhove, te držala hrbat Južnog Velebita. Speleolozi, alpinisti, gorski spašavatelji, planinari, prirodoslovci, pacifisti … postali su stup obrane Velebita, odnosno velikog dijela Hrvatske. Dolaskom prekaljenih ratnika SJP i Tigrova, kasnije Termita, bojne Ban Jelačić i ostalih postrojbi HV, Planinarska satnija Velebit imala je ključnu ulogu u obuci policajaca i vojnika u kretanju planinom, iznimno važne izviđačke aktivnosti, navođenje topništva…Mladi planinari dobro znaju tko je bio Gavran, Ozren Lukić i drugi. Uče li velebitski ratnici svoju djecu? Na primjer Zagreb se branio na karlovačkom Turnju, sisačkoj Mošćenici i Farkašiću, a na Velebitu se po riječima generala Bobetka branilo pola Hrvatske, Lika, Dalmacija…Vidjevši i upoznavši Velebit, svjesni smo gdje su naši branitelji ginuli, na kakvom terenu i uvjetima. Stoga ne smjemo dopustiti da se o njima priča tendenciozno da su privilegirani.

             Vrlo bitno je zajedništvo planinarskih društava, da se okupljaju na ovakvim pohodima i neka samo jedan godišnji izlet jednim zamijene ovakvim pohodom – Put Oluje na Dinari, na Velebitu ili bilo gdje drugdje bit će uspjeha. Budimo jaki na djelu, a ne samo na društvenim mrežama. Kao ljubitelji Velebita sjetimo se Prpe s Baških Oštarija, Tihomira (Guje) iz Skorpovca i jednog od legendi hrvatskog planinarstva, tvorca Planinarske obilaznice Put Oluje na Južnom Velebitu, a koji je bio pročelnik vodičke službe i instruktora PSV-a Željka Avdagića – Dede. Ne dopustimo da se velebitski ratnici zaborave. Preko nas planinara priča o njima nikad neće završiti.“

              Sudionike jedinstvenog pohoda branitelja i planinara pozdravio je inicijator uspostavljanja planinarskog pohoda Tragom zbijega lovinačkog kraja 1991. Tomislav Čanić. On je govorio o počecima uspostave pohoda 2007. godine nakon saznanja da je teren oko Svetog brda razminiran. Te godine se krenulo s predmarkiranjem i oblježavanjem putova Egeljac-Dušice-Sveto brdo, Dušice-Libinje-Modrič i Mali Halan – spoj sa stazom od Egeljca prema Jurjevića stanovima. Ujedno se pripremalo preuređenje vojnih baraka u planinarsko sklonište, koje je osposobilo planinarsko društvo Vučje Bratstvo iz Zagreba. Prvi pohod se organizirao 2008. u suradnji s Općinom Lovinac, a u dio programa uključen je križni put, misa, polaganje vijenaca i paljenje svijeća na Libinju pred kapelicom Sv. Ivana. Taj prvi put sudjelovalo je oko 140 sudionika, dok se na sljedećim pohodima broj sudionika povećavao, što je ovisilo o vremenskim uvjetima. Da bi stimulirao broj sudionika PD Željezničar je tiskao prigodan dnevnik i izradio značke koje su se dodjeljivale za tri, pet i sedam dolazaka na pohod.

              Ove godine  su se sastali predstavnici SJP Grom iz Karlovca, HPD Gora Zagreb i PD Željezničar iz Gospića i dogovorili zajednički pohod koji bi bio dostojan obilježavanja pogibije hrvatskih branitelja Velebita, kao i žrtava Zbjega lovinačkog kraja. Ovogodišnji primjer zajedničke organizacije jednog ovakvog pohoda je bila generalka da se idućih godina pohod digne na još višu razinu čak i Republike Hrvatske, jer naši branitelji i žitelji ovakvih napaćenih krajeva tako nešto i zaslužuju.

              Sve tri udruge koje su bile organizatori ovogodišnjeg pohoda zahvalili su se obitelji Jurjević na gostoprimstvu i blagonaklonosti prema svim planinarima i posjetiteljima ovog kultnog mjesta već od prvog pohoda. Zahvalnicu tri udruge dodijelio je predstavniku obitelji tajnik Udruge SJP Grom, Miro Palajsa.

              Uz obećanje „vratit ćemo se opet“ grupe planinara i branitelja su postupno odlazili, neki u pravcu Malog Halana, neki prema Egeljcu, a kod spomenika braniteljima, oni koji to ne učiniše  u dolasku učiniše u povratku i položiše vijence i zapališe svijeće za poginule branitelje i civilne žrtve Domovinskog rata. Branitelje i njihove potomke, planinare i sve ostale hodočasnike motiviralo je i vodilo geslo pohoda: „Nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje. Iv 15, 13“.